SVEDOČANSTVO DUŠANA BASTAJE: Prepoznao sam ustaškog zločinca koji mi je pobio celu porodicu i onda .

Moja nesreća je počela 3. aprila 1942. u Begovom Brdu, tamo gdje sam, kako mi je moja pokojna Bosiljka govorila, tresnuo glavom o zemlju. Stasao sam u sedamnaestu. Sjedili smo u svojoj drvenari. Sjećam se, mama je rekla: “Djeco, danas je Veliki petak. Idem zamijesiti pogaču i uštipke!” Mi odrasliji smo napravili kozaljke. Igramo se. Ćaća je neprekidno tvorizao i lupao vratima. Timario je krave. Odjednom britka pucnjava. Ustaše u selu. Nešto mi, u meni reče: Sakrij se, Dušane!

Bacim se u živicu i gledam šta će biti. Moji su ostali u kući. Mama je okupila oko sebe četvero djece: Nikolu od 14, Ljubicu od 12, Dragana od 6 i moju ljubimicu Stanku od 2 godine. Bože, lijepog i pametnog djeteta…Ćaća Rade je iznenađen. Bio je van sebe i odlučio da dijeli sudbinu porodice i sela. Među hrvatskim ustašama komšija Laćan. Mislim, pa možda neće bili zla. Dobro ga znamo, a on zakrvavio očima i komanduje mojima da se uključe u kolonu. Sve su to naši seljaci iz Begova Brda… Brojim… dobro se sjećam, bilo ih je, što muškaraca, žena i djece – 130 duša. Jadna dječica, majko moja. Sve onako uz matere. Moja mama Bosiljka naprtila Stanku, a Ljuba i Dragan se drže mami za roklje, s lijeve i desne strane. Braco Dragan se zaleće da i njega mama ponese. Nikola je držao tatu za ruke…

Svratiše ih pod neku stijenu i tu pobiše. Pucali su iz pušaka i mitraljeza, a moja nada, krvavi Laćan iz pištolja. Bacili su i bombe na hrpu mrtvih i ranjenih. Sutradan smo ih prebirali, prepoznavali i sahranjivali. Svoje sam pokupio u plahte i onako, bez sanduka u raku. Vrijeme je prolazilo. Može li se neko čeljade uvući u moju dušu, da zaviri kako mi je bilo… Bože zla i nesreće…

Nastojao sam sve zaboraviti, ali ne ide. Zlo je u meni. Kad me obuzmu slike i misli, sama ruka prema čaši juri. Ne znaju ovi, oko mene, zašto Bastaja pije. Onako, kad pretjeram, djeca se u parku šegače i noge podmeću. Ipak ih volim. Podsjećaju me na one moje. Popijem, to je tačno. Nekoga susretnem, širim ruke i lamatam. Kad sam onako zanesen lakše trpim svoju sudbinu. To ovi rukovodioci oko mene ne znaju. Što oni uopšte znaju? Kada se zaželim toplog kutka i kada sam gladan, opsujem vlast, ili spomenem kralja Titu, a oni sa mnom u ćuzu. Ne znaju jadnici da mi je tamo bolje. Za njih sam uvijek bio neobičan, kad nijesam nakresan. Bulje u mene. Misle šta mi je? Sit sam! Vratio sam se od Milje iz Kartalija. Presvukla me i nahranila. Ima i još nešto: Isparila rakija, pa smireno prebirem svoju nesreću. Eto, to mi je, da znate! Osjećam da ovo stanje neću dugo izdržati. Moram u neki bircuz, da čaši u dno zavirim.

Ali da znate! Nisam sve ispričao. Da kažem i ono, što me još drži u životu. Bio sam mlad, silovan, s nagonom osvete. Primili su me za borca Osme kordunaške partizanske divizije. Osvetu sam s vremenom izbrisao, jer su me komesari ubjedili da su samo direktni ubice krivi, a ne hrvatski narod, da je odgovornost pojedinačna i da nas jedino bratstvo – jedinstvo može spasiti. Mi Srbi smo prihvatili tu priču, ali me nešto iz podsvijesti neprekidno pitalo: Zašto su ubili moje? Prelazili smo Kupu, ulazili u hrvatska sela, ali Bože sačuvaj, da i pomislim…

Od seoskog derana, postao sam neko i nešto. Napredovao sam. Pri završetku rata sam kapetan, a već 1947. major. Na moju nesreću, a možda i sreću, ko će znati, službovao sam kod Novog Sada. Jednog dana se zaputim u Irig. U dvorištu nekog kućerka, mislim da je to u ulici Grčka Mala, prepoznam ubicu Laćana. Majku mu lopovsku, pa to je on! Kao da su mi tri Sunca sinula. Nisam se javio, nego pravo u miliciju. Uhapsili su ga istoga dana. Zakazano je suđenje, u kojem sam glavni svjedok. Pozvali su me. Ja se dotjerao i nakinđurio. Tu su suci, milicija i zapisničar. Laćan je priznao, da živi u Irigu pod lažnim imenom, da je bio ustaša, ali da nije ubijao Srbe. Došao je i na mene red. Ustanem i kažem: ‘Druže sudija, evo ovako je uzeo pištolj i pucao u moje: Izvadio sam iz futrole svoga garova i sasuo u Laćana svih osam metaka. Strovalila se mrcina svom snagom na parket. Zaplakao sam od sreće i progrmio sudnicom: Osvetio sam i oživio svoje! Čujte narode i sudije! Preda mnom su bili svi moji… Vidio sam ih. Vjerujte, ljudi, vidio sam ih žive i zdrave!’ Pribrao sam se, bacio pištolj i rekao: ‘Sada sudite meni! Nisam znao da ubistvo može biti toliko uzvišeno. Ono me rasteretilo. U snu mi je dolazila sestrica Stanka, ljubila i šaputala da me voli.’

Osudio me Vojni sud na šest godina robije i gubitak čina. Nije mi žao, jer znam zašto. Nešto me nosilo, iako nije bilo lako tamnovati. Sobni starješina mi je bio ustaša Franjo. Saznali su zašto robujem. Bio sam svakodnevni redar. Tri puta su me ćebovali. Rekli su da se krstim trojicom, da je dovoljno tri puta, da su nas ubijali zbog trojice i da će tako biti dok se ne opametimo.

Eto, sve se to dešavalo u zemlji koju sam i ja stvarao. U ratu sam tri puta ranjen, prvi put na Čelopeku, kod Ličkog Petrovo Sela, drugi put na Drenovači i treći kod Ilirske Bistrice, u oslobađanju ili osvajanju Istre. Svjesno sam jurišao i davao sebe. Mladost, ludost. Ali, ode mast u propast…”

Dušan Bastaja umro je u jednom sjeniku u selu Utinja aprila 2004. godine. Sve je njegovo uništeno. Bio je bez kuće i bilo kakvog svoga očinskog krovišta. Nakon svega stoje dao za svoju domovinu Hrvatsku, sirotinja, išao je Vojnićem i okolnim selima, bio je sretan ako bi mu tko podario komadić kruha.