Na današnji dan 1910. godine rođen je književnik Meša Selimović, član Srpske akademije nauka i umetnosti. Pisao je romane, pripovetke, eseje i filmske scenarije.
Mehmed Meša Selimović je bio istaknuti srpski i jugoslovenski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd, gde je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio kao:profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost".
Ovako je veliki Meša govorio:
* Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.
* Nezadovoljstvo je kao zver:
nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
* Kad mi je teško, bežim u samoću;
kad mi je još teže, tražim dobre ljude.
* Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.
* Svakome ću priznati pravo da me prevari - osim prijatelju!
* Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.
* Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.
* Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.
* Ja ne biram ono što imam. Ne biram u stvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
* Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.
* Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
* Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
* Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.
* Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja.
* Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju.
* Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
* Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.
* Laž može spriječiti zlo.
* Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.
* Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
* Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
* Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
* Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
* Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.