SARAJEVO - U svojoj najnovijoj knjizi 'Krv realpolitike – afera Srebrenica', čuvena novinarka Florens Artman dokazuje tvrdnju konkretnim činjenicama i do sada neviđenim dokazima – da je prepuštanje Srebrenice snagama Ratka Mladića mesecima unaprijed isplanirano dogovorom vlada ključnih zapadnih država s ratnim liderima na prostoru bivše Jugoslavije.
Bivša novinarka Monda, dopisnica s područja bivše Jugoslavije i novinarka koja je na terenu pratila događaje koji su prethodili ratu, kao i sami rat u Bosni i Hercegovini, Florense Artman bila je portparol i savetnica tužiteljke na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Haaški tribunal 2011. godine osudio je na sedmodnevnu zatvorsku kaznu zbog otkrivanja tajnog dogovora koji su tokom suđenja Slobodanu Miloševiću suci Tribunala sklopili sa Srbijom i javnosti uskratili glavne informacije koje povezuju Srbiju s genocidom u Srebrenici.
U ekskluzivnom intervju za Depo portal Aartmanova govori o stvarnoj ulozi ključnih zapadnih država u padu Srebrenice, dogovorima o prepuštanju svih istočnih enklava pod kontrolom Armije BiH Vojsci RS-a, Slobodanu Miloševiću kao ključnom gospodaru rata, učešću vlasti Sarajeva u konačnoj podeli države, ali i dugogodišnjem zataškavanju odgoronosti SAD-a, Velike Britanije i Francuske za zločine i konačan ishod rata u BiH.
U Vašoj posljednjoj knjizi u prvom redu se bavite odgovornošću ključnih zapadnih zemalja, SAD-a, Velike Britanije i Francuske za pad Srebrenice i genocida koji je nakon toga usledio, dokazujući da se sve vreme radilo o smišljenoj i planiranoj strategiji tih država da se, u skladu s prethodno postignutim dogovorom s Miloševićem, bosanskim Srbima predaju zaštićene zone koje su se nalazile u istočnoj Bosni. Zbog čega je Srebrenica "morala" biti žrtvovana?
Čim su međunarodni pregovarački timovi došli do zaključka da Bosna i Hercegovina neće moći da se sačuva kao država u svojim međunarodno priznatim granicama bez unutrašnje etničke podele teritorija, istočne enklave, izolovane i pod opsadom, smatrane su problematičnim. Već od 1993. godine, čak i pre nego su te tri enklave kao sigurne zone stavljene pod zaštitu UN-a, Evropa i SAD su od bošnjačkog rukovodstva tražili da se te teritorije zamene. Akteri tih događaja koje sam intervijuisala ili izvorni dokumenti koje sam mogla sakupiti nakon što je nedavno skinuta oznaka tajnosti sa njih, ukazuju da je postojala smišljena strategija da se cela istočna Bosna prepusti srpskoj strani.
Dugo se Zapad iz moralnih razloga uzdržavao da nametne takvo rešenje. Milošević, s druge strane, nikad nije krio da hoće celokupnu bosansku teritoriju duž granice Srbije. Planiranje prepuštanja enklava dolazi onda kada Zapad odustaje od moralnih pitanja i smatra da nema drugog izbora da bi se došlo do mirovnog sporazuma nego ustupiti ove napaćene i izolirane teritorije srpskoj strani. Taj preokret je i za njih bio bolan, jer su bili svesni opasnosti koje ta odluka nosi zbog očekivanog negativnog odjeka u javnosti.
Međutim, u proleće 1995., tačnije krajem maja i početkom juna, kako to opisujem u knjizi, uviđa se neophodnost deblokiranja pregovaračkog procesa. Mir pre zime bio je imperativ, jer su Francuzi i Britanci najavili povlačenje svojih trupa čime bi misija UNPROFOR-a bila završena. Taj imperativ ih navodi da više ne razmatraju moralne dimenzije niti opasnosti kojim izlažu stanovništvo Srebrenice te da istočne enklave daju u miraz Miloševiću u zamenu za njegovo prihvatanje mirovnog kompromisa.
Zašto se, ako je već bilo politički odlučeno da se Srebrenica prepusti bosanskim Srbima, barem nije išlo na prethodnu evakuaciju civilnog stanovništva?
To je glavno pitanje. A odgovor je mučan, ali je neophodno da se suočavamo s njim da bismo izvukli pouke i kako nikada ne bi ponovili istu grešku. Po poznatoj floskuli, diplomatija je umetnost mogućeg. To, međutim, ne podrazumijeva ni slepoću, ni bezobzirnost. A 1995. Francuska, Velika Britanja i SAD odlučuju tajno - a da o tome ne informišu svoje saveznike -pustiti Mladićeve trupe da uđu u Srebrenicu, jer bi za njih bila visoka politička cena da same iniciraju i organiziraju evakuaciju enklave. Procena je bila da će u javnom mnenju njihovih zemalja biti zamereno te da će biti optuženi za saučesništvo u etničkom čišćenju. Zbog te računice, a kako ne bi izgubili političke poene kod kuće, one dozvoljavaju da stanovništvo zaštićene enklave Srebrenice ostave na milost i nemilost.
Mislili su samo na jedan cilj: stvoriti novu situaciju na terenu koja će olakšati i time ubrzati mirovne pregovore i kako da to postignu a da izgleda da one nemaju nikakvog udela u tim promenama. Okrenuli su glavu i čekali da sve prođe nadajući se da neće biti nekih većih ekscesa. A desilo se ono što je bilo logično predvidljivo.
U svjetskog javnosti vlada pomalo mišljenje da je genocid u Srebrenici bio okidač za udare NATO-a na položaje vojske bosanskih Srba koji su usledili mesec dana kasnije. Vi u svojoj knjizi osporavate tačnost ovog uvjerenja... Zašto?
Taj službeni narativ je namerno kreirana idealna priča kako je svet iz moralnih razloga reagovao nakon varvarstva počinjenog u Srebrenici. Izgleda kao da je zločin nad zločinima ponukao Zapad da dođe do političke volje koja je do tada bila izostala, kako bi se stavila tačka na pokolje koji traju od 1992. Na žalost, u ovoj tragediji nema mesta za takav holivudski scenario. Nema ni sretnog kraja. Srebrenica je bila preduslov da se mirovni pregovori dovedu do kraja, ali i da se pokrenu NATO udari kako bi se srpske snage povukle iza buduće entitetske linije razgraničenja pre završetka mirovnih pregovora.
Milošević je bio zadovoljan sa 49%, ali ne i Karadžić. Kako Zapad nije hteo da plati političku cenu evakuacije stanovništva i povlačenja UNPROFOR-a iz istočnih enklava, tako ni Milošević nije hteo da naredi povlačenje srpskih snaga sa prostora koje su Srbi do tada držali, a prelazio je dogovoreni procenat od 49% teritorije. NATO napadi, uz prešutnu saglasnost Miloševića, iz avgusta 1995. imali su za cilj da se linije fronta pomjere i podese tako da odgovaraju već spremnim pregovaračkim mapama i prije nego lideri otputuju za Dayton. To je bilo jako važno Zapadu, a posebno Amerikancima, koji su prihvatili poslati kopnene trupe nakon potpisivanje mira ali samo u svrhu održavanja, a nikako nametanja mira. Iz dokumenata koje sam istražila i događaji koje u knjizi opisujem, pokazuje se da je Dejtonski proces počeo u proljeće 1995. a ne da je nastao kao odgovor na genocid u Srebrenici.
(Depo.ba)