Povodom "svjedočenja" prvog čovjeka batinaške formacije poznate kao SAJ, jedan od poslanika je upotrijebio riječ - omerta.
Komandant jedinice koja se proslavila prebijanjem građana i ostalim "antiterorističkim" aktivnostima, kazao je da ne zna ko je bio sa njim u akciji, jer su svi pripadnici jedinice bili - maskirani.
Već ovo je dovoljno bizarno da čovjek teško može povjerovati u taj stepen arogancije i cinizma moći. Komandant jedinice, jasno je, želi, po svaku cijenu, zaštititi svoje podređene. Takvim stavom pokušava sačuvati krivce za zvjerska prebijanja na ulicama Podgorice od elementarne zakonske odgovornosti. I, odlučio je da ćuti. Omerta.
Omerta je sicilijanska riječ koja označava svojevrsni “zakon ćutanja”, odnosno odbijanje ljudi da na bilo koji način svjedoče o mafiji i mafijaškim poslovima. Porijeklo riječi je, kao i u slučaju riječi "mafija" sakriveno mutnom sicilijanskom prošlošću, ali i sicilijanskim jezičkim lavirintima, budući da su kroz neveselu istoriju ostrvo zapljuskivali različiti politički, ali i jezički impulsi - od italijanskog i grčkog, preko arapskog do španskog...
Neki eksperti vjeruju da je korijen u španskoj riječi hombredad, u značenju muškost, a koja je "stopljena" sa sicilijanskom riječju "omu", što znači čovjek. Postoje i oni koji vjeruju da termin potiče od latinske humilitas (smirenje), koja je modifikovana u umirta i na kraju omerta. Bez obzira na genezu, današnje značenje je jasno. Ovaj “zakon ćutanja” bio je način da se bilo koja vlast isključi iz rješavanja problema, da sve ostene "naša stvar" (cosa nostra).
U konačnom, postojanje omerte nedvosmisleno upućuje na neslobodna društva u kojima vladaju paralelne strukture moći. To su društva u kojima pojedinac ne znači ništa. U kojima nema mjesta za saosjećanje i razumijevanje drugoga u nevolji. Takva društva od građanina prave krpu, spremnu na sve. Jer, tek kada građanina pretvorite u uplašenu sjenku čovjeka, moguća je nekontrolisana orgija moći koja karakteriše i crnogorsko društvo danas.
Ovakvim ponašanjem komandant SAJ-a ostavlja utisak savršenog manekena ove vlasti i njihovog načina vladanja. Ne čini on to što čini "iz svoje glave", nego zato što mu je jasno objašnjeno da mu se to može. Da se takvo što i očekuje od njega. Kakav god bio rasplet u građanskoj ravni, on će biti - nagrađen. Stvari tako funkcionišu.
Ali, mimo užeg značenja, "zakona ćutanja" povodom nekog konkretnog slučaja, ta vrsta fetiša ćutanja može postati obilježje jednog društva. Tada je problem zapravo mnogo veći. Takva logika ćutnje je suštinski problem crnogorskog društva. I problem je mnogo dublji od slučaja jednog policijskog kabadahije.
Antroploški background - ovdje se odrasta uz napomenu da je "ćutanje - zlato". Kad neko mnogo priča ovdje mu kažu, krajnje uvredljivo - "ne filozofiraj". Društvo u kome je ćutanje zlato, a filozofija uvreda, osuđeno je na propast, takvo društvo nema i ne može imati budućnost. Gdje god je govorenje krajnje sumnjiva djelatnost, a ćutanje poželjna, na kraju sve pokrije tišina pristajanja na sve. A crnogorsko društvo danas izgleda upravo tako: moć koja se ne boji ničega i podanici koji strecaju od sopstvene sjenke.
Taj "zakon ćutanja" je mnogo opasniji od skandaloznog ponašanja nekog gazdinog pretorijanca. On se izruguje institucijama, jer “zna” da institucije nisu važne, da one u Crnoj Gori samo služe da stvore privid građanskog društva. A stvarnost policijske države koliko god bila vidljiva i golim okom, ostaće žrtvom mentalitetskog uvjerenja da nije “pametno” vidjeti ono što vidiš...
Veliki srpski pjesnik Brana Petrović napisao je stih “Moć govora posebna je i najveća moć.” Sjetite se toga kad god neko pokuša da vas ubijedi da je ćutanje - zlato.
Balša Brković