Kulturno blago koje Hrvatska želi da vrati nije samo hrvatsko. Ono hrvatsko kulturno blago nikada nije ni bilo, niti je na taj način ikada poimano. To je kulturno blago Srba iz Hrvatske. Kada su oni napustili Hrvatsku, sa sobom su poneli i svoje kulturno blago.
Balkan je prostor na kome se paradoksi nadovezuju jedan na drugi, a srpsko-hrvatski odnosi mogu da posluže kao najbolji primer za takvu tezu. Ironijom istorijske sudbine, ovih dana Hrvatska se u očima svetske javnosti prikazuje kao zaštitnik kulturnog blaga Srpske pravoslavne crkve, imovine koju je u nekoliko istorijskih navrata pokušala da zatre u korenu. Razlog za hrvatsku blokadu otvaranja poglavlja 26 u pristupnim pregovorima Srbije sa EU je, između ostalog, i kulturno blago SPC sa teritorije Hrvatske, koje je tokom rata u Srbiju sklonjeno od uništenja.
Proces vraćanja kulturnog blaga Srba iz Hrvatske traje više od deset godina. Vredni predmeti duhovne i svetovne baštine sklonjeni su neposredno pre ili u toku građanskog rata u Hrvatskoj i smešteni su u velike nacionalne kulturne institucije u Srbiji — Narodni muzej u Beogradu, Muzej Srpske pravoslavne crkve i Republički i Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture.
Svi predmeti popisani su, restaurirani i konzervirani. Potpisivanjem sporazuma između vlada Srbije i Hrvatske 2002. godine, počeo je proces njihovog vraćanja. Tim dokumentom predviđeno je i osnivanje mešovite srpsko-hrvatske komisije za povraćaj kulturnih dobara. Od 2002. do 2004. godine Republici Hrvatskoj vraćeno je više od 20.000 inventarnih jedinica, a od 2012. godine Hrvatska potražuje nešto više od 1.000 predmeta.
Predmet spora između Srbije i Hrvatske po pitanju vraćanja kulturnog blaga je način njegovog čuvanja. Dok Hrvatska insistira da se kulturno blago vrati i, ako ne može da bude čuvano u objektu u kome se nalazilo pre rata, bude pohranjeno u privremene depoe, Srbija insistira da se blago vrati na mesto iz koga je sklonjeno.
Tako su, na primer, 2013. vraćene ikone u crkvu Svetog Velikomučenika Dimitrija u Dalju i Svetog Georgija u Boboti. Nema crkve — nema ni povratka ikona, stav je srpskih članova mešovite komisije i SPC. Stav SPC je da njeno kulturno blago iz Hrvatske može biti vraćeno samo u manastire i crkve i to pošto nadležni episkopi to zatraže.
Međutim, Hrvatska se, bez obzira na postignute dogovore, služila političkim pritiscima u međunarodnim forumima kako bi ubrzala proces vraćanja kulturnog blaga. Hrvatski evroposlanici Tonino Picula i Dubravka Šuica 2014. tražili su da vraćanje „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih“ bude deo pregovaračkog paketa za ulazak Srbije u Evropu. Ovaj zahtev sada Hrvatska pokušava da progura na mala vrata. Problem je što to nije samo „hrvatsko kulturno blago“. Zapravo, ono hrvatsko kulturno blago nikada nije ni bilo, niti je na taj način ikada poimano. To je, ipak, kulturno blago Srba iz Hrvatske. Kada su oni napustili Hrvatsku, sa sobom su poneli i svoje kulturno blago.
Istoričar umetnosti i bivši kustos Narodnog muzeja Nikola Kusovac bio je, tokom devedesetih, član kriznog štaba koji je formirala vlada Srbije za staranje o umetničkom blagu na ratom zahvaćenom prostoru. Sve što je u to vreme sklonjeno, kaže on, popisano je i obrađeno. Kusovac podseća da su umetničke zbirke sklonjene iz Hrvatske u Srbiju bile izlagane. Jednom prilikom, takvu izložbu posetio je i pokojni srpski patrijarh Pavle. Tom prilikom, kaže Kusovac, patrijarh je rekao da će umetnička biti vraćena kada se vrati i narod.