Niz bizarnih nesrećnih događaja potpalile su priče da je podmornica ukleta, a dobila je nadimak "Hirošima"U doba Hladnog rata prioritet je bio ostaviti dojam svemoćne sile - barem SAD-u i Sovjetskom savezu.
Finansijski potkovana Amerika bez problema je gradila svoj oružani arsenal, dok su domišljati Sovjeti, u zemlji izgrađenoj na represiji i mukama radnika, na sve moguće načine pokušavali ishoditi premoć.
Ali, koliko je manjak novca uticao i na sigurnost brojnih inovacija svedoče i brojne katastrofe za koje je svet čuo puno kasnije nego što su se dogodile - budući da je ta zatvorena komunistička zemlja informacije davala na kašićicu, osobito one koje su svjedočile o njihovom neuspehu.
Od priča o Tajnom Gradu 40 i katastrofe u Černobilu, zastrašujuće priče sus e držale u tajnosti, a isti je takav slučaj i sa nizom nesretnih događaja na podmornici K-19, kad su Rusi 30 godina ćutali o tome šta se stvarno dogodilo.
Smrt podmornicu prati od izgradnje
Nesreće povezane s podmornicom slobodno se mogu svrstati u najgore noćne more pomoraca i istinski slučaj loše sreće. Kasnih 1950-ih, Sovjeti su kaskali za Amerikancima u razvoju nuklearnog podmorničkog programa, a K19 je trebao biti prvi i najbolji u svojoj klasi. Ali, čak i tokom njene izgradnje niz je neobičnih nesreća koje su otpočele govorkanja da je K19 ukleta. Podmornica je bila opremljena nuklearnim balističkim projektilima koji su mogli izvršiti teške udare na obale SAD-a.
Projekt je bio od ogromne važnost 1961., kad je podmornica krenula na svoje prvo putovanje, a Hladni rat bio na rubu pretvaranja u termonuklearni. Izgradnja je žurno napredovala, što je rezultovalo sa čak 10 smrti pre nego je podmornica dovršena u brodogradilištu ruskog Severodvinska na krajnjem severu SSSR-a.
Projekt 658 ili Hotel Klas podmornica doista se bizarno gradila. Dvojica radnika na njoj poginula su u nesreći koja je izbila 1958. godine. Šestoro je žena poginulo usled delovanja para ispuštenih iz lepka koje se koristilo za gumeno oblaganje vodene cisterne. Tijekom utovara raketa, inženjer je razbio cev za hlađenje reaktora, a drugi je umro u nesreći u kojoj je pao između dva odeljka podmornice.Nakon što je 1959. ocenjeno da je K19 sposobna za pomorske plovidbe, organizovna je svečanost krštenja kako bi se proslavilo najnovije dostignuće Sovjetskog saveza i ponos njegove mornarice.
Prizvali nesreću?
Suprotno pomorskoj tradiciji, muškarac je umjesto žene odabran da razbije flašu šampanjca o brod prilikom porinuća. Kad je kapetan V.V. Panov zamahnuo bocom prema krmi podmornice, ona se nije slomila, ali se odmaknula. Posada je ovo protumačila kao loš znak, podupirući teze kako je brod proklet.
Podmornica je krenula na put 8. aprila 1959. i problemi su započeli gotovo odmah. Puštala je vodu, a reaktor se ubrzo pokvario zbog neadekvatnog upravljanja. Zaštitna guma se skidala i stvari su zahtevale hitan popravak. Ipak, uz minimalne radove na njoj, podmornica je dve godine kasnije uvedena u službenu vojnu upotrebu. Nekoliko meseci nakon toga usledila je katastrofa.
Dana 4.juna 1961. podmornica se nalazila u Severnom Atlantiku gde su izvodili tajne vježbe. Kapetan je bio Nikolaj Vladimirovič Zatejev.
Brzina izrade došla je na naplatu - pukla je oštećena cev na sistemu za hlađenje reaktora. Kao posledica, temperatura u reaktoru počela je da se nekontrolisano diže. Ali, to nije bio jedini problem, u isto se vreme i potpuno odvojeno od prvog kvara pokvario radio, pa posada nije mogla da obavesti Moskvu o tome šta se događa. Kao prvo rešenje na podmornici su odlučili pokušati ugasiti reaktor ubacujući u njega kontrolne šipke, ali temperatura je i dalje rasla - do punih 800 Celzijusa. Pretila je eksplozija nuklearnog reaktora koja je mogla da izazove morsku katastrofu sličnoj onoj u Černobilu, ali i s druge strane biti protumačena kao neka vrsta napada od strane Amerikanaca.
Kapetan Zatejev je u očajničkom pokušaju uspeo da obavesti obližnje sovjetske brodove o katastrofi koja preti, a signal je uhvatio i američki brod u blizini, koji je ponudio pomoć. Kapetan je to odbio iz straha od reakcije Moskve, kao i otkrivanja "vojnih tajni" neprijatelju.
Žrtva za domovinu
Odlučio je po svaku cenu da popravi cev za hlađenje reaktora tako da inženjeri naprave novu konstrukciju od cevi za dovod vode i je zavare za reaktor. ali, jedini način da se to napravi bilo je izložiti posadu smrtonosnoj radijaciji. Vrlo brzo su svi na podmornici bili ozračeni. Mornari bi ulazili u prostoriju, radili koliko su mogli usled ogromne vrućine i zračenja i izlazili kako bi povraćali.
Vrlo brzo su svi podlegli radijaciji. Svi članovi inženjerskog tima - njih sedam, umrlo je u roku od nekoliko dana, a još je 15 mornara umrlo od posledica zračena u roku od dve godine.
"Koža, nezaštićena od radijacije je crvenela, a ruka i lica su oticala. Krv se sama pojavljivala na koži, za samo dva sata čoveka se više nije moglo prepoznati. Ljudi su umirali potpuno svesni, a kako nisu mogli govoriti samo su šaptali. Molili su nas da ih ubijemo i skratimo im muke", svedočio je kasnije Zatejev.
Usled ogromne žrtve i svesnog uništavanja sopstenog života, posada je uspela da osposobi sistem za hlađenje i spustiti temperaturu reaktora, sa čime su spriječili katastrofu. Nakon toga, u spas im je došla mala podmornica S-270 koja ih je prevezla na sigurno te odvukla napušten K19 do luke Polarnji.
Posledice radijacije
Vrlo brzo su svi podlegli radijaciji. Svi članovi inženjerskog tima - njih sedam, umrlo je u roku od nekoliko dana, a još je 15 mornara umrlo od posljedica zračenja u roku od dvije godine. - Koža, nezaštićena od radijacije je crvenjela, a ruka i lica su oticala. Krv se sama pojavljivala na koži, za samo dva sata čoveka se više nije moglo prepoznati. Ljudi su umirali potpuno svesni, a kako nisu mogli govoriti samo su šaptali. Molili su nas da ih ubijemo i skratimo im muke - svedočio je kasnije Zatejev.
Usled ogromne žrtve i svjesnog uništavana sopstvenog života, posada je uspela osposobiti sistem za hlađenje i spusti temperaturu reaktora, čime su spriječili katastrofu. Nakon toga, u spas im je došla mala podmornica S-270 koja ih je prevezla na sigurno te odvukla napušten K19 do luke Poliarnji.
Kolike su ogromne količine zračenja primili mornari otkriva i podatak da nisu smeli biti sa svojim obiteljima kako ne bi ugrozili njihovo zdravlje, i sami predmeti koje su dirali su bili uništavani. Umrli u nesreći su tajno pokopani, a čak ni njihove obitelji nisu bile obaveštene, a kasnije je ustanovljeno da su primili tri puta veće doze zračenja od onog što se smatra smrtonosnim.
Da stvar bude još gora, K19 je "ubijala" i nakon incidenta na moru. Naime, nakon što je dovučena u luku, iz nje su izvađene stvari poput hrane, kozmetičkog pribora i odeće mornara. Preko noći, te su stvari ukradene, a stručnjaci su pretpostavili da su kradljivci zbog doza radijacije takođe preminuli. Nakon "odzračivanja" i popravke podmornice, ona je vraćena na more - ali napokon je povučena iz službe nakon požara koji je izbio na njoj i usmrtio 28 mornara.
(Express.hr)