Drugi svetski rat bio je prvi istorijski događaj u kojem su se ljudi borili iznad toplih, tropskih mora u kojima žive morski psi.
Brojni vojnici su se bojali šta će biti s njima ako im se potopi brod ili avion padne u more - i nađu se u nemilosti tih zastrašujućih životinja. Kako bi pomogli sa umire strahove, američka mornarica je finansirala naučno istraživanje sa ciljem razvoja sredstva koje bi odbijalo morske pse od ljudi, svojevrsnog repelenta kao što postoji onaj za komarce. Naučnik Stuart Springer komentarisao je ironiju toga rekavši: "U redu je ako se daje svoj život za domovinu, ali ako vas se pritom i pojede to i nije baš u redu".
Najzabrinutiji oko napada morskih pasa nisu bili oni iz mornarice, već avijatičari, a budući da su njihovi avioni često rušeni pa su se spašavali skokom sa padobranom, strahovali su kako će biti živi mamac. Nakon godina istraživanja, naučnici nisu uspeli pronaći hemijsku supstancu koja bi odbila morske pse, a nakraju su vojnicima dali roze tabletu koja je bila običan placebo, dok su njima rekli kako će otopljena odbiti te životinje od napada.
Američki ratni brod USS Indijanapolis dostavio je ključne delove potrebne za atomsku bombu u mornaričku bazu na pacifičkom otoku Tinian. Planirano je kako će 6. avgusta to oružje napasti Hirošimu.
No, 28. juna Indianapolis je isplovio iz Guama bez pratnje, a trebao je a se susrestne sa bojnim brodom Ajdaho u zalovu Lejte, a zajedno su trebali da pripreme pripremiti invaziju na Japan. Sledeći dan je bio miran, a Indijanapolis je kroz talase plovio brzinom od 17 čvorova kroz nepridvidivi Pacifik. Kako je dolazio suton, mornari su kartali i čitali knjige, uživajući u retkim trenucima spokoja. Ali, nedugo nakon ponoći, Indjianapolis je iznenada napala i potopila japanska podmornica, lansirajući torpedo i zapalivši brodski rezervoar od 13.000 litara goriva za avione. Zatim je još jedan torpedo pogodio samu sredinu broda, izazivajući lančanu reakciju eksplozija i brod je potonuo u samo 12 minuta. Od 1196 ljudi na brodu, samo 900 njih preživjelo je udare i dospelo u vodu, a potonuće broda bio je tek početak najgore noćne more ljudi na njemu. Njihova je muka svedočanstvo onog što se smatra nagorim napadom morskih pasa u istoriji.
Kako je sunce izašlo 30.jula, preživeli su ga dočekali plutajući u oceanu. Prsluci za spašavanje su bili retkost, a preživeli su tražili one mrtve kako bi ih skinuli s njihovih tela. Kako bi stvorili neki privid reda, preživjeli su počeli formirati grupe, a neke su imale i više od 300 ljudi - u otvorenim vodama, čekajući spas. Vrlo brzo bit će posve izloženi napadima nemilosrdnih morskih predatora, bez ikakve zaštite sa svoje strane. Morske su pse privukli zvukovi eksplozije, potonuće broda i tragovi krvi povređenih. Iako brojne vrste morskih pasa žive u otvorenim vodama, ni jedna se ne smatra agresivnom poput psa trupana oblokrilca, velikog morskog psa koji naraste do 3,5 metra. Glavno obeležje za raspoznavanje su mu velike zaobljene peraje, koje su na završecima bojele boje.
Ovaj se pučinski morski pas redovno zadržava u blizini grebena i nastanjuje široko tropsko i subtropsko područje okeana. Često se može videti kako lagano pliva ispod same vodene površine. Ima istančana čula pa je vrlo osetljiv na panične reakcije, bilo kakve turbulencije, kruženje rukama, lupanje nogama i prisutstvo ranjene ribe ili plena. Kod hranjenja, često dolaze u grupama i započinju masovne napade, ne zbog same hrane već svoje prirode oportunističkog predatora. Oni su se satili oko stradalnika, koji su samo mogli gledati kako peraje kruže oko njih. Prve noći, morski psi fokusirali su se na plutajuće mrtvace, ali panični pokreti preživjeli i lupanje po vodi kojim su ih htjeli otjerati privukli su ih još više. Kako su morski psi usmerili svoju pažnju prema živima, pre svega onim ranjenima, mornari su pokušali napraviti tzv. karantin ljudi sa otvorenim ranama, a čim bi netko umro, odgurnuli bi njegovo telo daleko u nadi da će zameniti telo za malo predaha od ralja morskih pasa.
Brojni preživjeli su bili paralizirani od straha, pa nisu mogli ni jesti ni piti ostatke sakupljene s potonulog broda. Jedna je grupa napravila kobnu pogrešku - otvorili su konzervu mesa i morski su psi navrli na njih prije nego su je uspeli probati. Ostali su tada pobacali sve mesno što su imali. U noći su se čuli urlici, a prizor čoveka koji bi samo zajecao prije nego bi ga morski pas povukao ispod površine scena je koju nitko od preživjelih nije mogao zaboraviti. Morski su ih psi napadali i grizli danima, a nade na spasavanje nije bilo na pomolu. Mornarička obaveštajna služba presrela je poruku iz japanske podmornice koja je torpedirala Indjianapolis, ali zanemarili su je smatrajući to trikom koji bi privukao američke brodove za spašavanje u japansku zasjedu.
U međuvremenu su napušteni ljudi shvatili da imaju najbolju šansu preživljavanja u velikim grupama, idealno u samom centru. Oni na marginama, ili još gore sami - bili su najizloženiji morskim psima. Kako su dani prolazili, veliki broj ljudi podlegao je gladi, vrućini i halucinacijama izazvanim pijenjem morske vode. Ti koji su pili vodu doživljavali su napade ludila, pena im je izlazila na usta i mahnito su vikali na morske pse, jecali, zapomagali i bivali napadnuti. Budući da su postajali velika pretnja drugima i mamac psima, često su ih sami potapali i tako im kratili muke spašavajući i vlastite živote.
U 11 sati ujutro njihovog četvrtog dana u vodi, američki je avion uočio preživele i radiom pozvao pomoć. Kroz nekoliko sati stigao je drugi avion kojim je upravljao poručnik Adrian Marks. Vidjevši uživo napade morskih pasa, oglušio se na jasnu komandu i sletio u napadnute vode kako bi pomogao ranjenima. Nakon ponoći je pristigao brod USS Dojl koji je spasio zadnje preživele iz mora. Od cele posade Indijanapolisa 1196 ljudi - preživelo je tek njih 317. Prema proračunima, od direktnih napada morskih pasa umrlo je barem njih 150, ali je to teško utvrditi sa sigurnošću.
(Express.hr)