Zašto se Hrvati ne suočavaju, nego svađaju s prošlošću, pita se hrvatski istoričar Hrvoje Klasić.
Iako su Hrvati opterećeni prošlošću tokom cele godine mjesec maj jedan je od onih koji pokazuje kako prošlost ne samo da opterećuje nego i (dalje) deli hrvatsko društvo, ističe Klasnić.
U maju se rodio (1892.) i umro (1980.) Josip Broz Tito. Deo građana Hrvatske u njemu prepoznaje tipičnog "hrvatomrsca" i jednog od najvećih zločinaca 20. veća dok je za druge Tito najsposobniji političar i najuspešniji državnik u hrvatskoj istoriji, navodi on.
Dana 8. maja 1945. posle četiri godine ratovanja sa okupatorima i domaćim kolaboracionistima jedinice Narodnooslobodilačke vojske ("partizani") oslobađaju Zagreb. Za jedne, to je zvanična verzija. Za druge, tog dana su posle četiri godine hrvatske vlasti Zagreb okupiorali od jugoslovenski komunisti, kaže Klasić.
Tačno nedelju dana kasnije, 15. maja 1945. oružane snage s područja Jugoslavije koje su bile u savezničkom odnosu s Trećim Rajhom prisiljene su na kapitulaciju i kod austrijskog gradića Blajburga su ih Britanci izručili Jugoslavenskoj armiji. Iako je obračun s Hitlerovim saveznicima u proleće i leto 1945. bio više pravilo nego izuzetak po celoj Europi, masovnost i brutalnost osvete u jugoslovenskom slučaju neuporedivi su s ostalim primerima.
Svake godine na taj dan zadnjih nekoliko decenija na blajburškom polju odvija se komemoracija za sve one nad kojima je smrtna kazna izvršena bez ikakvog sudskog procesa. Istovremeno su se na toj komemoraciji decenijama pojedinci šetali u ustaškim uniformama, pozdravljali jedni druge ustaškim pozdravima i niko od njih nije ni pomišljao da se ogradi, a kamoli da osudi ustaški režim i ustaške zločine. I u ovom slučaju hrvatsko društvo je podeljeno, navodi Klasić.
Ne po pitanju priznavanja zločina, koji je neosporan, nego po pitanju načina na koji se počinjeni zločin obeležava. Dok jedni Blajburg upoređuju s Jasenovcem i u "stradanju nevinih Hrvata" prepoznaju genocid, drugima su ikonografija i izjave koje se tamo mogu čuti dokaz da je glavni cilj okupljanja ipak veličanje NDH i žal nad porazom 1945, ističe hrvatski istoričar.
To su samo neki od brojnih primera, dodaje on, podeljenosti hrvatskog društva. I naravno da podele i različiti stvavovi nisu ni neobični niti su hrvatska specifičnost. Činjenica koja bi ipak trebalo da zabrinjava je da energija koju Hrvati, barem u javnom prostoru, troše na prošlost nije ni približna onoj koju posvećuju raspravama o budućnosti.
Dodatni problem je što ta energija nažalost ne služi kao podsticaj za tolerantan i konstruktivan dijalog nego se najčešće svodi na uvrede i diskvalifikacije, bez ikakvog utemeljenja u istorijskim činjenicama, kaže Klasić.
A za odgovore na pitanja zašto se neki ne suočavaju nego svađaju s prošlošću, zašto imaju potrebu da je ulepšavaju, negiraju ili izmišljaju sigurno je da bi bilo zanimljivo čuti mišljenje i nekih drugih struka. Imajući u vidu "argumente", "zaključke" i “kvalitet" rasprava onih koji tako tretiraju prošlost, sigurno je da bi pored različitih društvenih i humanističkih, mišljenje ponekad trebalo potražiti i u nekim medicinskim naukama, zaključuje hrvatski istoričar.
Kurir.rs/Net.hr
Foto: Printscreen/Youtube