ALI NAUKA NE SAVLADA U NJEMU SRBINA! Odlomak iz besede OCA DANILA BUKOROVIĆA od 3. maja 1916. godine
U davne zamane one, kad se još nije mogla čuti srpska riječ po kutovima Amerike, donijela je lađa Kolumbovoj obali jedno mlado momče sa banatske strane. Zadojen srpskim mlijekom i nahranjen srpskim duhom, taj je momak bio lijep i tijelom i dušom svojom. I zdravlje tijela svoga on uloži u rad, a darovitost duše svoje on posveti nauci. I veliki umnici ove zemlje poznaše u njemu osobitu iskru božijeg dara, pa rekoše: „Ovom lijepom momku osobitih sposobnosti mi moramo dati zgode da se razvije, jer on nije rođen samo za se već za nas i za cio ljudski rod.“ Rekoše i učiniše tako, te lijepi momčić sa banatske strane postade čovjek velikog znanja.
To ga znanje dovede do najvišeg mesta, odakle se sije najsvetije i najskuplje sjeme: nauka.
Sveto seme nauke
Sijao je on sveto sjeme nauke, i od mnogih momaka kao i sam što bijaše načini ljude sebi ravne. I desi se jednom da cijeli naučnjački svijet zastade pred nedaćom. Genijalna sprava koja je nosila ljudski govor po žici sa jednog mesta na drugo pokaza se slaba i ograničena, jer ne mogaše odnijeti glasa mnogo dalje nego li današnji top baca đule.
I dok je sav svijet naučnjaka zabrinuto obarao glavu nad nedaćom, dotle je onaj sa banatskih strana savijao oblake i svojim znanjem zauzdavao nebeske munje.
I svlada, i nađe i postade velikan cijeloga svijeta, o kome će nauka pričati dok budu ljudi učili knjigu.
Ali nauka ne savlada u njemu Srbina, svjetski glas ne utaži snage majčinog mlijeka, jer je i pored nauke on našao vremena da se uči iz pjesama kako je lijepo Srbin biti.
Banatsko momče postade velik čovjek i ostade veliki Srbin.
To se momče zvalo Mihailo Pupin.
(Kurir.rs/Aleksandra Ninković Tašić /Foto: Privatna Arhiva)