U starim srpskim verovanjima demona ima svuda oko nas. Kako etnolog Veselin Čajkanović navodi, „i obični mrtvi, naši srodnici, naša okolina, poznati i nepoznati mrtvaci - demoni su“. A da će neko u životu imati natprirodne sposobnosti, moglo je da se zna već na rođenju - ovakvi ljudi na svetu su dolazili u krvavoj košuljici. „Vjedogonja ili jedogonja je čovjek iz kojega u snu iziđe duh (otprilike kao iz vještica). Ovaki duhovi po planini izvaljuju drveta te se njima biju između sebe, n. p. bokeski sa neapolitanskima, pa koji nadvladaju oni rod od ljetine privuku na svoju zemlju; oni ionako lome gore i valjaju veliko kamenje. Kad umre čovjek za koga se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir)“, piše Vuk Karadžić.
Kuga: Ubija po božjem zadatku
Vuk Karadžić zabeležio je da „Srbi kažu da je kuga živa kao žena“:
„To osobito dokazuju oni koji su ležali od nje. Mnogi kažu da su je viđali gdje ide zavješena bijelom maramom; a gdjekoji pripovijedaju da su je i nosili. Kuge imaju preko mora svoju zemlju (gdje samo one žive), pa ih Bog pošlje amo kad ljudi zlo rade i mnogo griješe i kaže im koliko će ljudi pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; za to kažu da se vrlo boje zlijeh pasa.“
Mađionik: Borac zla
„Mađijonik ili maojnik malo je nalik na vješticu, ali ne može se kao ona pretvoriti u drugu životinju, nego nosi uza se različne mađije, kao na primjer igle bez ušiju, sijede dlake iz glave, osječene nokte, pređu koja je sagrinjala, crnu vunu i tako dalje, pa kad hoće kome da naudi, on zna koje od ovijeh mađija valja sastaviti i na kakovo zlo namijetnuti (i za to igle bez ušiju neće niko uzeti kad je gdje nađe). Pripovijeda se da su gdjekoji ovako zamađijani ljudi po molitvama svešteničkijem (ispod petrahilja) izbljuvali sve one mađije kojima su zamađijani, pa najposle i samo svoje srce“, piše Vuk Karadžić.
Veštice: Babe s đavolskim duhom izjedaju ljude
Jedan od najpoznatijih htoničnih, podzemnih demona u koje su Srbi verovali bile su veštice, svojevrstan pandan vampirima.
„Vještica se zove žena koja ima u sebi nekakav đavoljski duh, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u leptira, u kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čoveka gdje spava, a ona ga udari nekakvom šipkom preko lijeve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu. Neki tako izjedeni ljudi odma umru, a neki žive više vremena. Nijednoj mladoj i lijepoj ženi ne kažu da je vještica, nego sve babama“, piše Vuk Karadžić.
Etnolog Veselin Čajkanović je primetio jednu, slobodno možemo reći zabrinjavajuću pojavu - da žena „po shvatanju našeg naroda i drugih nama srodnih naroda ima nečeg demonskog“.
„Podsećamo samo na to da komuniciranje s demonima, zaklinjanje demona, razumeju uglavnom samo žene; da su jedan izvestan broj žena veštice, obdarene natprirodnim moćima; muški pandan veštici, vukodlak, ima, u poređenju s vešticom, gotovo pasivnu ulogu“, piše on.
(Kurir.rs / Foto:Kurir)