Hrvatska književnica Vedrana Rudan ne štedi nikog, ima kristalno jasan stav o svim temama i ne libi se da ga otvoreno i iznese. Mnogi kažu da je stekla status regionalne zvezde upravo zato što otvoreno govori ono što mnogi misle, a ne smeju da izgovore. Bilo kako bilo, Rudanova je i u intervjuu za Kurir govorila bez dlake na jeziku, i to o novom šefu hrvatske države, gostovanju u emisiji sa srpskim predsednikom, kao i o Jugoslaviji i Titu, ali i o panici u svetu zbog koronavirusa, koji se sve više širi. Dotakli smo se i starleta i pop pevačice Severine.
Hrvatska je dobila novog predsednika. Šta se može očekivati od Zorana Milanovića?
- Hrvatska je dobila novog predsjednika, ali Milanović se nikako ne bi moglo nazvati „novim“. On je naš bivši premijer i svima nam je dobro poznat. Od njega možemo očekivati samo ono što smo već jednom dobili. Političar opsjednut slikom svojom obavljat će dužnost izmišljenu baš za njega. Bit će bez ovlasti i odgovornosti, ali će imati „status“. Za Hrvatsku će učiniti ono što bi za nju učinila i mis Hrvatske.
Svedoci smo da je on ranije bio blagonaklon prema Srbima i Srbiji...
- Milanović je trenutno „blagonakloniji“ prema Srbima i Srbiji jer nam želi prodati priču kako se promijenio, postao je „zreliji“. Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Milanović je bio i ostao prostak.
Pisali ste ovih dana - nimalo blago - o Hrvatskoj uoči njenog tridesetog rođendana. Da li je sve baš tako crno kod vas u državi, za koju kažete da je „otkako se rodila - kriminalna organizacija“?
- Nikad građanima Hrvatske nije bilo jasnije koliko je ovo u čemu živimo odvratna kloaka u kojoj se kriminalci međusobno bore za položaje, nekretnine, status, lovu, lovu, lovu. Pritom su besramni, i ne trude se da sakriju svoje zločine. Preziru nas. Trenutno ovdje ne postoji nijedan političar kome normalan čovjek ne bi poželio pljunuti u lice. Hadezeovci su omraženiji jer su na vlasti, pa mogu više krasti. Takozvana opozicija manje krade jer ima manje prilika. Na idućim će izborima HDZ izgubiti, zamijenit će ih novi-stari lopovi.
Veliku buru u Srbiji izazvao je projekat jednog hrvatskog lista - „12 Hrvata koji su menjali svet“, gde su ubrojali Ivu Andrića, Ruđera Boškovića... Kako vi to vidite?
- Bilo koji projekt takvog tipa u meni izaziva okretanje želuca. Tesla, Andrić, Ruđer Bošković sigurno nisu ušli u svjetsku povijest zato jer su bili „Hrvati“, kako to piše u nekakvom našem listu. Ti ljudi nisu ni „Srbi“. Zašto nam najzad netko ne kaže što to znači biti „Srbin“ ili „Hrvat“? Čovjeka ne određuje ni mjesto rođenja ni pripadnost određenoj naciji. Ti velikani bili su svjetski ljudi, kuglu zemaljsku učinili su boljim mjestom. Oni pripadaju svijetu, nikako samo jednoj od naših vukojebina.
Moramo se ovde dotaći Jugoslavije. Da li i dalje žalite za njom?
- Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali što je kriminal. Jugoslavija je bila američki projekt, nekakva tampon-zona između Istoka i Zapada. Bili smo slobodniji nego oni na Istoku, živjeli smo u manjem stresu nego oni na Zapadu.
Čujete verovatno priče da Jugoslavija nije valjala jer nije bilo slobode i demokratije.
- Svatko normalan zna da sloboda ne postoji nigdje na svijetu, a demokracija sigurno nije „vladavina naroda“. Dok smo bili u Jugoslaviji, većina nas nije se bavila borbom za slobodu. Živjeli smo svoje male živote i nadali se da će se Jugoslavija raspasti sama od sebe i da će biti bolje kad nam pravila života ne bude krojila partija. Nitko normalan nije očekivao ovakav rasplet. Život u stravi i užasu i neviđenoj bijedi. Nema čovjeka koji, kad se ujutro probudi u nečemu što se zove Hrvatska, ne poželi pobjeći glavom bez obzira. Mi stari u prošlost, mladi u Irsku, Njemačku, Švedsku...
Priznajete li da se i danas divite nekadašnjem predsedniku SFRJ Josipu Brozu Titu, za kojeg, kako kažete, znate koliko je bio veliki. U čemu je bila njegova veličina?
- Danas Josipa Broza Tita kriminalci koji vladaju našim prostorima žele po svaku cijenu svrstati među najgore svjetske zločince. Naravno da on, danas vidimo kakvi sve divljaci haraju regionom, nije mogao držati vlast u rukama i biti milosti pun. Ubijao je svoje protivnike, slao ih na Goli otok, igrao igru s Amerikancima, Rusima. Dok je on bio šef, Jadranskim morem nisu plovile američke podmornice. Nedavno je jedan naš ribar ulovio u mrežu nešto nepoznato. Amerikanci su od njega otkupili to nešto, novinarima je rečeno da Amerikance pitaju što je to. Naš ministar obrane - čovjek koji nije u stanju izreći prostu rečenicu na hrvatskom jeziku tako da ga svi Hrvati i Hrvatice razumiju, čovjek ima dojam da je jadnik retardiran - pojma nema tko roni u našem moru. Uspoređivati s Titom ove naše polupismene kriminalce, ubojice i bahate neznalice besmisleno je.
A gde je Tito pogrešio?
- Reći ću ono što je rekao jedan naš političar kome ovdje trenutno svi rade o glavi. Nije pobio dovoljno idiota. Doduše, nikad ne možeš pobiti dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe.
Ne verujete u demokratiju. Kako onda zovete ovaj sistem u kojem živimo?
- Živimo u vremenu terorizacije. Živimo u vremenu laži. Nekolicina bogatih upravlja kuglom zemaljskom, ostali robijaju.
Da li je glas starleta i raznih rijaliti učesnika danas jači i moćniji od glasa intelektualne elite?
- Naravno da jeste. Mediji, plaćeni od vlasnika naših života, sve nas žešće zaglupljuju. Bradavica neke svjetske kurve uznemirit će više ljudi i dobiti više lajkova nego što bi je dobila vijest da je otkriven lijek protiv raka pluća. Nije to slučajno. Glupanima je lakše vladati. Gledam to u Hrvatskoj. Brejking njuz, ne znam kako se to zove na srpskom, kod nas je „prijelomna vijest“, jeste kad jedna od naših „influenserica“ ima problem sa dojenjem njenog „malog anđela“ ili njene „princezice“. Vijest da u Hrvatskoj živi devedeset hiljada ljudi koji primaju penziju u iznosu od 50 eura nikoga ne lomi. U dobra stara vremena postojala je intelektualna elita. Mi danas živimo u novim vremenima. Oni koji bi danas mogli biti „intelektualna elita“ puše nekome od vođa. Pametni su pa znaju da se od pušenja može živjeti. Pozivati na revoluciju one kojima nije do revolucije, nego do kruha, nema nikakvog smisla. Kad bi i došlo do nekakve revolucije, samo bi Janko zamijenio Marka. Živimo u depresivnim vremenima, izlaz ne postoji. Može nas jedino utješiti da je ovo globalna priča.
U beogradski Atelje 212 stiže predstava po vašoj knjizi „Dabogda te majka rodila“. Šta može da očekuje publika?
- Predstavu režira fenomenalna redateljka Tanja Mandić Rigonat, u njoj igra devet vrhunskih glumica i jedan glumac. Publika može očekivati odličnu predstavu. Direktor Novica Antić rekao mi je da je interesovanje ogromno, zato moji mnogobrojni prijatelji iz Rijeke neće dobiti karte za premijeru.
Vaša autobiografska knjiga „Ples oko Sunca“ mesecima je u Srbiji u samom vrhu svih lista po prodaji i čitanosti. Izgleda da ljude baš zanima vaš život... Uz to, čuju se i ocene da je to vaša najbolja knjiga.
- Uspjeh moje knjige me je začudio i razveselio. Razlog ne znam. Ako vi mislite da je to zato što ljude zanima moj život, ne mogu se složiti s vama. Ni ja ni moj život nismo baš toliko zanimljivi. Prijateljica Jagoda, s kojom sam studirala u Rijeci, godinama živi u Beogradu, rekla mi je da sam napisala „horor s hepiendom“. Možda je to objašnjenje.
(Kurir.rs / Boban Karović/ Foto: Rino Gropuzzo, Profimedia)