„Vraćanje duše u čistotu” je zbirka mitropolitovih različitih tekstova, besjeda i intervjua, nastalih u jednom veoma burnom periodu naše novije istorije, uoči raspada bivše Jugoslavije i rata sa početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
Stojeći pred Vama, Vaša svetosti, i poštovani oci i braćo Arhijereji, kao i pred svima izabranim, na svetu službu Božju sabranim narodom Božijim, svim bićem osjećam, da preko svih Vas i kroz Vas, kao i kroz svoju svijest i savjest, stojim pred licem živoga Hrista Boga svuda prisutnoga, no po Njegovoj riječi, na izuzetan način prisutnoga ondje gdje su dva i tri sabrani u sveto Njegovo ime.
A ovdje danas nisu sabrani u Njegovo sveto ime samo "dva-tri". Sabrana je Crkva Božija, i to ne samo prestonoga grada Beograda, nego i mnogo šire od njega; uz to, ne samo iz jednog, nego od više naroda; ovdje danas imamo i Srba i Grka i Rusa i Rumuna, postalih u Crkvi jednim jedinstvenim narodom Božijim.
Stojeći, dakle, u ovom svetom trenutku pred živonosnim Likom Hristovim, ogledanim u ovom svetom i neuništivom Ogledalu, posvedočenim i otkrivenim ovim svetim Sabranjem, htio ne htio, mjerim sebe i svoj život bezmjernom mjerom toga Lika. I shvatam da sam Njime i Njegovim darovima ono što jesam, a da sam bez Njega - prah i pepeo. Njime mjereći sebe i svijet oko sebe, istovremeno postavljam samom sebi pitanje svetog Apostola: "Ko te ističe? Šta imaš što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ, kao da nisi primio!"' (1 Kor. 4, 7).
Zaista, šta imam što nijesam dobio?
Šta imam na sebi i u sebi, čime bih se mogao pohvaliti i što bih mogao nazvati mojim? Svoje biće? Nijesam li izveden iz nebića u biće tajanstvenom silom i djejstvom vječne Riječi Božje, prvobitnim stvaralačkim aktom, utkane u pradubinu svijeta i čovjeka? Nije li ta čudotvorna sila i djejstvo stvaralačke božanske Riječi postala djelotvorna i životodajna, po ko zna koji put, i u susretu mojih roditelja, i tako nastao ja, ugledavši svjetlost Božijeg dana, još jedna ikona na tajanstvenom ikonostasu ove čudesne vasione?
A da bih, nastavši, opstao i uzrastao, koliko li je za to trebalo sunca i materinog mlijeka, hljeba i vode, roditeljske i samo Bog zna još čije ljubavi i žrtve? Svaka tvarca, naročito slovesno ljudsko biće, ne samo što je "izatkano u dubinama zemaljskim", već je satkano od cijelog neba i cijele zemlje, nosi u sebi, prenosi u sebi sve znane i neznane svjetove, vidljive i nevidljive, hraneći se i rastući njima i urastajući u njih.
Raduje me, i blagodaran sam Bogu što mi je majka Mileva danas ovdje. Upravo što je izašla iz bolnice. Rodila je petnaestoro djece a devetoro odhranila, u vremenu, u kome je, po pjesniku "duša na pamuk čupana" a hljeb u bratsku krv umakan, u zlo i otrovno doba, u kome je "krv bracka ognjište potulila" i "među braćom krvlju prokopani" šanci i jazovi.
Hranila me njena materinska ljubav i brinula se o meni i u toj svojoj samožrtvenoj brizi, pronijela me, još dok sam bio u njenoj utrobi, pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog - Čudotvorca.
Kad sad razmišljam o tom svom predrođenskom susretu sa Svetinjom Ostroškom, ne mogu se oteti uvjerenju, da je upravo njegov sveti kvasac zajedno sa Kvascem Svetog Krštenja, bila ona sila koja je sačuvala moju dušu, da ne podivlja i da se ne usmrdi na raspućima ovoga svijeta.
A majka? Ona je čak i onog dana i časa, kada me svešteni Sabor Arhijereja birao na ovo apostolsko služenje, nalazeći se na operacionom stolu, još jednom utkivala svoje stradanje u moje buduće služenje.
A moj pokojni otac Ćiro? Od njega sam primio, ne samo život, nego i temelje vjere, skuplje i dragocjenije od hiljadu života. U ona ratnom raspamećenošću poremećena poslijeratna vremena, kada su se mnoga srca ustrašila, prestravila i zaumila, on je bio jedan od rijetkih u mom rodnom kraju koji je ostao do kraja vjeran srpskoj Lavri Nemanjića na rijeci Morači, i sebi. Priznajem i ispovijedam: Da nije bilo njega i njegove stamene vjere, ja ne bih bio danas ovdje gdje jesam, niti bih stajao na ovom mjestu na kome stojim. Kad mislim na njega i na njegovu stamenu vjeru, uvijek se sjetim razgovora, nas, njegovih sinova s njim, u predvečerje jednog ljetnjeg dana šezdesetih godina. Povela se riječ o vjeri: da li je treba skrivati, kao što to, vaj, mnogi rade u naše vrijeme, ili je treba javno ispovijedati i svjedočiti.
Otac je dugo slušao našu prepirku, pa će na kraju reći: "Slušajte, đeco! Eto, imam vas sedam sinova. Ako zatreba, spreman sam da za vas dam i posljednju kap krvi. Ali, ako bi mi neko rekao: evo ti, biraj - ili se odreci Hrista, ili ćemo ti pobiti svu đecu! odgovorno bih mu, bez dvoumljenja: Eto ti đeca. Gospod dao, Gospod uzeo. Neka je blagosloveno ime Gospodnje! Ali, ja se Hrista odreći neću!"
Znam i osjećam, duša mu se danas raduje na nebesima. Da je još ovdje na zemlji, ovo bi bio, za njega, najsrećniji dan njegovog života.
Šta još da kažem i ovome da dodam?
Koliko je u meni utkano duhovnih i tjelesnih predaka mojih? Koliko staranja i znanja, mojih učitelja, od Osnovne škole pa kroz cio moj dosadašnji život! Koliko sam iskustva i mudrosti, zabadava, dobio preko knjiga koje sam čitao; iskustva mukotrpno sticanog od bezbrojnih pokoljenja, koja su živjela prije mene, obdarivši me njime!
Makar čudno izgledalo, ali ću i ovo reći: Za divni dar smatram i one đetinje suze, kad se onaj nerazumni nastavnik, ne znajući šta čini, rugao pred tridesetoro djece na domaku Moračkog Manastira, mojoj vjeri i gazio po mojoj djetinjoj savjesti. Kroz njih je moja duša počela da odstradava vjeru, kao što je odstradava do današnjeg dana, i duša mnoge djece meni slične, gažena sljepilom nerazumnih učitelja. Oprosti im, Oče, jer zaista ne znaju šta čine! Sjećajući se onih koji su oplodili i trudili se da moj život ispune pranim sadržajima, ne mogu a da ne pomenem moga duhovnog oca, Starca Justina Ćelijskog. U momentu u kome sam se nalazio, na žeravičnom raskršću života, on mi je svojom plamenom riječju i živim primjerom posvjedočio živonosni Hristov lik, otkrio mi ga kao srce života i vasione i izvorište svake slovesnosti. Pri tom mi je ukazao i uveo me u tajnu "uzrastanja u mjeru rasta visine Hristove", i tajnu življenja "sa svima svetima", življenja, kojim se obesmrćuje i osabornjuje ljudsko biće. Otkrio mi je i Crkvu kao sveobuhvatnu tajnu života i svijeta, sa njenim živim i nepresušnim Predanjem, i skrenuo mi pažnju na neponovljivost i svu važnost svetootačke misli i svetootačkog duhovnog iskustva. Otvoren za beskonačnost i vječnost, Otac Justin je išao ispred svoga vremena i svojih savremenika, zato on pripada mladosti i budućnosti.
Susret sa ljepotom švajcarskih gora i sa drevnim Rimom i njegovim katakombama, ubijeljenim mučeničkom krvlju prvih hrišćana, bio je za mene novi dar od Boga i novo proširenje horizonta.
A šta da kažem za susret sa širokom i krstonosnom ruskom dušom, ostvaren kroz njenu književnost i bogoslovlje, kroz Dostojevskog i njene novomučenike?
Sedmogodišnji, pak, boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori, bio je za mene i postao nova banja Vitezda. Tu sam po prvi put doživio hrišćanski Narod i njegovo nenadmašno liturgijsko zajedništvo, i po prvi put shvatio šta znače riječi Apostola Pavla - da u Crkvi nema "Grka ni Jevrejina, roba ni slobodnjaka, nego da su svi jedno u Hristu Isusu". Tamo sam, preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin.
A Sveta Gora? Šta da kažem o tom divnom ognjištu svetih vrlina i čudesnoj radionici i likolivnici najsavršenijih bića, svetih hristonosnih ljudi! Toj radosti i vječnom proljeću duše moje, koje me i danas ovdje obdarilo praznikom Svih Svetih na Svetoj Gori prosijavših i prisustvom Starca Nikanora Hilandarca, o. Vasilija Stavronikitskog igumana, o. Alekseja, igumana Ksenofontskog, o. Fotija Grigorijatskog i drugih otaca!
Sa svojim svetinjama i svetim ljudima, kojima nijesam dostojan odriješiti ni remenje na obući njihovoj, sa njenom pustinjom i skitovima, Velikom Lavrom i Hilandarom Svetog Save i Simeona, koji su nas kao narod upisali među bogoljude; sa Starcem Pajsijem mojim - i samo ime njegovo je sladost za srce i dušu - ta i takva Sveta Gora, jedinstvena je na ovoj zemlji. Gora preobraženja. Čuvarka prave vjere i življenja, pravog opredjeljenja čovjekovog. Kud god da krenem kroz svoj život, sve dar do dara, sve dobrotvor do dobrotvora!
Nijesam li i danas obdaren preko Vas Oci Arhijereji Crkve Hristove episkopskim činom apostolskog služenja? Nije li me Gospod obdario i Vašim brojnim prisustvom, braćo i sestre, prisustvom molitvenim brojnih episkopa Srpske Crkve, brojnih sveštenika i monaha, monahinja i vjernika?
Svaki časni lik ovdje prisutan, za mene je radost i utjeha i ukrepljenje. I ne samo ovdje prisutni, nego i svako ljudsko lice s kojim sam se sretao kroz život, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, ugrađeno je u meni, kao radost i utjeha. I kao svedragocjeni Božji dar, kroz koga mi se otkriva Božja tajna, i u njoj tajna našeg ljudskog života, punog istinskog smisla samo onda kada i ukoliko se događa i odvija na mjestu i u okvirima bezgraničnih prostora vječne i bogovječne Zajednice i svetog samožrtvenog zajedništva.
I tako, obdaren slovesnim bićem i životom, suncem i materinim mlijekom, cvijetom i djetinjim okom, vjerom dragocjenijom od života i svim onim što jesam i što imam, a što je dobro, ništa drugo mi ne preostaje do da ponavljam riječi Apostola: "Šta imaš što nijesi primio, a ako si primio, što se hvališ kao da nijesi primio?"
I da blagodarim Boga, u Svetoj Trojici blagoslovljenoga, za sva dobra koja mi je podario, i za sve Vas, za sva ljudska bića što mi je podario za vječnu braću i sabraću. Kada god sam, makar krajičkom svoga bića, doživio i predosjetio dublju skrivenu istinu života, osjetio sam da je blagodarnost jedini istinski način ljudskog postojanja, besmrtna blagodarnost za sve i sva.
Blagodareći, dakle, Hristu Bogu na svim darovima, od danas sam prizvan da mu blagodarim još i zato što me evo ovako slabog i nemoćnog izabrao, da budem, kao Episkop Crkve, svjedok svete tajne Njegovog živonosnog prisustva u biću i u istoriji čovjeka i svijeta.
Znam i svjestan sam da biti episkop, znači prije svega i iznad svega: nadgledati i stražiti nad svim treptajima svog sopstvenog bića i svoje duše. Oni mudriji i svjesniji samih sebe i svih ambisa u sebi i oko sebe, cijelog svog života se bave samo tim poslom. Ja sam se, evo, drznuo, da se prihvatim straženja, ne samo nad mojom nego i nad dušama i srcima drugih ljudi. A po riječima Hamletovim Poloniju: teško je i preteško nevještome na svirali svirati, a kamoli na ljudskoj duši...
Sveti pak bogovidac Simeon Bogoslov, ovako drske, kao što sam ja, tj. sve one koji se prihvataju rukovođenja drugima, prije nego što su sebe očistili i opitno se susreli sa istinom živoga Boga, naziva - bezumnima. Nalazim samo jedno opravdanje svoga bezumlja i drskosti: Nijesam tražio ovo služenje, primam ga izborom Sveštenog Sabora Crkve Srpske.
Izabran sam za episkopa grada Vršca i blagoslovene zemlje banatske. Uvjeren sam da mi je Bog baš nju podario, da bi njenom širinom i širinom pitome banatske duše obogatio i proširio svoju dušu. Jedan od ovdje prisutnih episkopa, reče mi: "Dobro je da ti koji si sa brda, doživiš i upoznaš da je Bog i ravnicu stvorio!"
Znam da je od danas moja sudbina vezana za sudbinu banatskog naroda i da će Bog na Strašnom sudu tražiti krv njegovu iz mojih ruku. Kao novoizabrani episkop mjesne Crkve banatske, i toga sam svjestan, da sam od danas suodgovoran i za cijelu pomjesnu Svetosavsku crkvu srpsku, i za cio njoj duhovno povjereni srpski narod, ma gdje se nalazio. Izdao bih svoje episkopsko zvanje i služenje, ako radosti moga naroda ne bi bile i moje radosti, i ako njegova stradanja ne bi bila i moja stradanja, Od onih davnih do najnovijih; od onih kosovskih, starih, do nedavnog jezivog nabijanja na kolac Đorđija Martinovića iz Gnjilana. Njegova rana produbljuje preduboku ranu u ovom hramu, preko moštiju prisutnog Kosovskog velikomučenika cara Lazara, istovjetnu u duši moga naroda i mojoj, sa onom đakona Avakuma i Vukašina iz Klepaca. Znam i to, da sam kao episkop prizvan da zacjeljujem rane, ali i da mirim žive i mrtve, da mirim grobove mrtvih, jer neće biti mira mrtvima dok se u njima pokajanjem i praštanjem ne pomire živi. A od mirenja, vaskrsavanja i prosvjetljavanja, zlom uznemirenih, umrtvljenih i potamnjelih duša, nema i ne može biti svjetlijeg zvanja i prizvanja na ovoj zemlji.
Primajući odgovornost za Crkvu u Banatu i saodgovornost za Crkvu i narod Srpski, istovremeno, i to znam, od danas postajem episkop jedne svete, saborne i apostolske Crkve pravoslavne, vaseljenske, u svoj svojoj punoći danas ovdje sabrane i prisutne u tajni Liturgije po cijelom svijetu raširene i utkane u život i sudbinu mnogobrojnih plemena zemaljskih, i naroda.
Moje prizvanje je od danas apostolsko, što znači univerzalno prizvanje i odgovornost. Kao nasljednik svetih Apostola, dužan sam da ispunjavam sa radošću zapovijest Gospodnju: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam nam zapovijedio" (Mat. 28, 1920) Hrišćansko i episkopsko služenje po svojoj prirodi i razmjerama uvijek hristoliko: zasnovano na bogočovečnoj samožrtvenoj ljubavi, ono je kao i liturgijski prinos, prinošenje za sve i sva i služenje svima. Briga o čovjeku mjerenom vječnom mjerom i smislom, a u Hristu Bogočovjeku su svi ljudi - Jedan Čovjek, i to je glavna briga svakog hrišćanina, prvenstveno hrišćanskog episkopa.
Buditi u ljudima svijest i samosaznanje da je u Hristu Bogočovjeku ljudsko prizvanje vječno i bezmjerno, čuvati i razvijati u njima vječni, bogočovječni lik čovjekov, sprečavati da on bude zamračen zaljubljenošću u prolaznost, lažnim idejama i lažnim življenjem, sprečavati da osakaćeni lik čovjekov postane mjera i otrovna dogma života, rasplamsavati u čovjeku neuništivu vjeru i nadu - eto to je prizvanje pravoslavnog episkopa, to je od danas i moje sveto radosno prizvanje i dužnost.
Svjestan sam, stupajući na ovu dužnost, svojih moći i nemoći, svojih granica. No, krepost je moja i pjenije - Gospod, i nada da će mi On biti na spasenje, molitvama Presvete Djeve i svih Svetih Proroka, Apostola i Mučenika. Uzdajući se u Gospoda Spasa moga i u neuništivu snagu Svete Saborne Crkve Božje, kao i u molitve svih vas ovdje prisutnih, smjelo izjavljujem pred Vama i pred Anđelima i pred licem Hrista Boga, početka i svršetka svega postojećeg: Spremno je srce moje, Gospode, spremno! A Trojičnom Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetom, divnom u djelima ruku Njegovih i Svetima Njegovih, divnom i predivnom i u ovom današnjem svetom Sabranju, neka je blagodarnost, slava i čast, sada i uvijek i u sve Vjekove.
Amin!
Knjiga: Vraćanje duše u čistotu
Izdavač: Štampar Makarije