HANA SELIMOVIĆ OBJAVILA EMOTIVNE STIHOVE POSVEĆENE TORBICI Budim se, poželim te i odmah znam: Posvećen sam. Svetlim. Sam
Jedan od najboljih reditelja mlađe generacije, Igor Vuk Torbica, preminuo je na današnji dan pre godinu dana u Rovinju.
Imao je samo 33 godine. Rođen je u Drvaru, odrastao u Rovinju, a školovao se, živeo i radio u Beogradu, kao i u mnogim najznačajnijim pozorištima širom regiona. Igor je voleo glavni grad Srbije i zbog glumice Hane Selimović. Bili su u vezi pet godina, a zajedno su delili i dobro i zlo, kao i sudbinu slobodnih umetnika. Hana se svoje najveće ljubavi prisetila stihovima "Crni svetac blagosilja ljubavnike" H. Tutinac.
Crni nam se svetac naviruje kroz prozor dok dvorište uzdiše pod suncem, iskljucano, prašnjavo i vrelo.
"Dobar dan, ljubavnici", uzvikuje svetac.
"Svaki dan", odvraćam mu ja, dok ti u gaćama za šporetom oprezno kuhaš kavu i prevrćeš očima na tog gosta što nam kvari mir, našu ljepljivu i brižnu, šutljivu još jutarnju mekoću.
"Ljeto pršti iz svih pora, djeco, i dolazi vrijeme da odustanete od tišine, ovdje se ne možete skrivati zauvjek", svetac kaže dok ulazi kroz prozor, a ja tugujem jer osjećam da govori ono što se mora čuti - istinu, nametljivu i slijepu.
Probode me strah i potražim ti pogled, ko što to činim uvijek kad nas nanjuše.
Od mene si jača i prkosiš vješto. Neuništiva si, spaljena travo što preživljava suše i sunca.
"Ne seri, sveče", smiješ se dok mu ulijevaš kavu i iznosiš kekse.
Maleni ti tabani tapkaju po podu, škripuca drvo i otječe voda, a nasred stola otvorena leđa velikog tanjura na kojima blista velikodušna mapa našeg nevjerojatnog života: ratluk, avokado, maslac i nož, listovi knjiga, barut i svakakva čudesa, nespojiva i sočna.
Prolaze sati dok se smijemo sa svecem.
"Nikako da odeš, crni, nikako da odeš i ostaviš nas na miru.
Da se zatvaramo u svoje pretople sobe, da zaboravljamo kao što se samo od ludosti zaboravljati može, ponekad možda da izvirujemo kroz prozor kao dupini što izviruju po zrak, pa komentiramo susjedovu djecu, dozivamo pse, prisvajamo dan i rugamo se suncu, kiši, gradu, vremenu, svemu, svemu, i drugom."
"Djeco", sažalno će svetac već pred topli sumrak,
"Djeco, neka ovo ne traje duže nego što mora i neka ne boli kao otrov, već više poput noža: kratko, konačno i kruto.
Ja sam i uz vas i protiv vas, donosim svijet i ne prešućujem ništa.
Ovo malo vremena što je bilo vaše, i ova silna ljubav, opipljiva i bolna, sve to već je puno, a ja već dugo šutim i velikodušno čekam.
Vrijeme je da se izađe van i okusi što će doći."
Budim se iduće jutro, poželim te i odmah znam: Posvećen sam. Svijetlim. Sam.
Kurir.rs
Bonus video: