Episkop bihaćko-petrovački Sergije jedan je od malobrojnih u srpskoj crkvi koji je spreman da u javnosti govori o svim temama - od verskih pitanja pa sve do političkih prilika.
Tako je i u intervjuu za Kurir otvoreno rekao da političke elite u Bosni i Hercegovini služe kao eksponenti sila koje zemlji ne žele dobro i dodao da postoje i neki koji bi na ovim prostorima ponovo da kreiraju neprilike... Istakao je i da Srbija vidno napreduje s predsednikom Aleksandrom Vučićem, kojem, kako kaže, pojedini ne mogu da oproste to što je Srbija stala na svoje noge i što se podigla iz blata samosažaljenja.
Govoreći o kosovskom problemu, naš sagovornik ističe da Kosmet nikada neće biti izgubljen ako ga se sami ne odreknemo.
Vi nam iz prve ruke možete reći kako u BiH funkcioniše suživot tri naroda - srpskog, bošnjačkog i hrvatskog.
- Ljudi sarađuju jedni s drugima, žive jedni kraj drugih, druže se i na tom mikroplanu, osim sporadičnih i sve rijeđih incidenata, zaista nema problema. Međutim, neprestana politizacija svega i svačega, podstrekivana uglavnom izvan Bosne i Hercegovine, unosi nemir među ljude, a onda se iz straha, ali i zbog osjećaja sigurnosti, ljudi okreću ka svojoj etničkoj grupi. To je matrica po kojoj ova zemlja funkcioniše već više od trideset godina. Dok god političke elite služe kao eksponenti sila koje ovoj zemlji ne žele stabilnost i mir, dotle će i međunacionalni odnosi biti na iskušenjima. Dakle, da je sve do građana, čini mi se, ovoj bi zemlji išlo mnogo bolje, ali kada se ostvari bilo kakav napredak, mediji i elite podignu tenzije, što se, svakako, odrazi na običan narod, pa kao posljedicu imamo nepovjerenje, strah i osjećaj ugroženosti jednih od drugih. Iz tog začaranog kruga, nažalost, još uvijek nismo uspjeli iskoračiti.
Otvoreno ste nedavno upozorili da je "nekome, očigledno, dosadio mir i napredak", pa bi da "raspakuje Dejton, da ponovo otvori stare rane, da ubije i ono malo nade koje imaju ovdašnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci". Na koga ste mislili?
- Mislio sam na one iste koji su prije trideset godina svesrdno podstakli krvavi raspad Jugoslavije, na one koji su građanima svojih zemalja ponudili progres, a nama rat, krv i godine siromaštva. Takvi se još nisu odmakli od mjesta sopstvenog zločina, već bi da i dalje kreiraju neprilike na ovim prostorima. Kad oni koji predstavljaju sva tri naroda shvate da smo najbliži jedni drugima, da jedni o drugima ovisimo, da dijelimo isto parče zemlje, da govorimo istim jezikom, tada će i naša budućnost biti izvjesnija, mirnija, stabilnija. Još od antičkog doba imamo izreku divide et impera (Zavadi, pa vladaj), koja je u ovoj zemlji potvrđena nebrojeno puta, a dok god nas drugi zavađaju, to je znak da se još nismo politički osvjestili.
Koliko je, prema vašem mišljenju, strani faktor prisutan kao neko ko na Balkanu vuče konce u pozadini?
- U posljednja dva vijeka Bosna i Hercegovina je područje na kojem se odmjeravaju snage velikih sila. Od Turske carevine i Habzburške monarhije pa sve do naših dana ovo područje je mjesto sretanja tri monoteističke religije: pravoslavlja, rimokatoličanstva i islama; ovdje se u punom smislu sreću Srbi sa Hrvatima, Hrvati sa Bošnjacima, Bošnjaci sa Srbima; ovdje je nazapadnija tačka slovenskog pravoslavlja, ali je i širenje islama na zapad stalo baš u Bosni, a u značajnijoj mjeri i rimokatoličanstvo na slovenskom jugu nije prodrlo istočnije od Bosne. Ovdje se zapadni svijet susretao sa istokom, jug sa sjeverom, Srbija sa Hrvatskom, islam sa hrišćanstvom. Ovo govorim kako bih predočio svu geopolitičku složenost ove divne zemlje koja svakom pripada, a koja zapravo nije ničija, jer se njome i njenim narodima manipuliše vijekovima, zbog čega se Bosni i Hercegovini svjesno ne dopušta da živi kao i sve druge zemlje. Ta želja za vječnim protekcionizmom negativno se reflektuje na odnose među narodima i dok je god inostranih dušebrižnika, Bošnjaci, Srbi i Hrvati neće biti u stanju preuzeti odgovornost za ovu zemlju, za sve njene narode i građane. Da se razumijemo, niko od stranih protektora nije došao u Bosnu zbog Bosne, već isključivo zbog interesa onih kojima do Bosne istinski nije stalo.
Takođe, osvrnuli ste se na napade na srpskog predsednika Aleksandra Vučića rekavši da "dok god njega raspinju, znam da nam je dobro krenulo, da nam ide, da smo tu gde jesmo", te da je "Vučićevo raspeće - naše vaskrsenje"...
- Htio to neko priznati ili ne, Aleksandar Vučić je državnik velikog formata, a to se najbolje vidi po tome što je Srbiju podigao iz blata samosažaljenja. Narativ beznađa zamijenio je narativom uspjeha, gradeći po Srbiji mostove, auto-puteve, fabrike, otvarajući hiljade radnih mjesta u kojima rade oni koji su do juče htjeli napustiti svoju zemlju u potrazi za poslom. Zahvaljujući predsjedniku Vučiću konačno smo završili Hram Svetog Save, a mi, Srbi van Srbije, napokon se osjećamo kao oni koje Srbija zaista doživljava kao svoje, kao rod rođeni. Za nepunu deceniju predsjednik Vučić uradio je ono što generacije njegovih prethodnika nisu, jer im je od Srbije i srpskog naroda bio važniji lični i partijski interes. Zbog toga predsjednika Vučića napadaju oni koji Srbiji ne žele dobro, a mi ih lako prepoznajemo upravo po tome što ga napadaju jer ne mogu gledati kako se Srbija gradi i razvija, kako raste njen uticaj i snaga u međunarodnim okvirima. Svim Srbima, ma gdje bili, Srbija danas služi za ponos, iako se njen veliki napredak tek očekuje ako se nastavi ovim putem. Zbog toga je važno da budemo uz one koji nam dobro donose, da ličnu sujetu i partijske interese stavimo u drugi plan kako bi naša matica Srbija, nakon decenija posrtanja, što brže išla magistralom napretka. O tome koliko je politika predsjednika Vučića osnažila Srbe van Srbije i Republike Srpske, suvišno je i govoriti, ali je grijeh prećutati. Upravo zbog takvog odnosa, na koji smo čekali vijekovima, predsjednik Vučić imaće našu neizmjernu zahvalnost, jer je podigao ljestvicu nacionalne odgovornosti tako što je, između ostalog, pogledao i pomogao svoje sunarodnike od kojih su svi bili digli ruke.
Reakcije na tu vašu izjavu o Vučiću bile su podeljene...
- U narodu postoji mišljenje da će nam braća oprosti sve osim uspjeha. Oni što predsjedniku Vučiću ne mogu oprostiti to što je Srbija stala na svoje noge, meni su zamjerili jer sam istinu iznio na vidjelo, jer nisam prećutao sve ono dobro što nam je učinio, brinući o nama zaboravljenima, ostavljenima i prepuštenima sebi samima. Ako prećutimo dobra djela, onda činimo veliku nepravdu, a ja sam između istine i nepravde izabrao istinu. I opet bih, i opet ću. Zato je važno da mjerimo mjerom istine, da izađemo iz partijskih rovova, da ne sudimo na osnovu predrasuda, da vidimo ono što zaista jeste. Roditelji nikada ne vide kako im djeca rastu, jer su im svakodnevno pred očima, ali oni koji ih posjeću na svaka tri mjeseca u stanju su da vide njihov stvarni napredak. Kad god dolazim u Srbiju, vidim napredak, onaj istinski, stvarni, i to mi daje osjećaj zadovoljstva i ponosa, jer moja Srbija, zemlja u kojoj sam rođen i odrastao, konačno liči na sve druge razvijene zemlje. Ako bih to prećutao, grijeh bih veliki učinio, ali "nije srpski ćutati".
Da li su - i koliko - zacelile srpske rane iz 20. veka, od Prvog svetskog rata, Jasenovca, pa do NATO bombardovanja 1999. i svega što se ovde dešavalo devedesetih?
- Poznato je da na Balkanu rane ne zacjeljuju, jer se neprestano pozleđuju. Zbog toga nas bole i razdiru, prizivajući novo zlo. O stradalnim vremenima, kojih je ovdje bilo u izobilju, nije postignut istorijski konsenzus, pa zato iznova proživljavamo prošlost, brojimo mrtve i otvaramo stare rane. Ovdje srpska suza nije jednako vrijedna kao suze drugih, a svaka srpska žrtva je beznačajna u odnosu na žrtve drugih naroda. To je više nego jasno, jer je negdje određeno da Srbi moraju nositi etiketu krivca, da moraju ispaštati za zlo koje nisu počinili, da bi se time umirila savjest stvarnih krivaca za zlo balkanskih ratova. Mi žrtve iz svog naroda znamo, poznata su nam njihova imena i žrtva koju su podnijeli u ime svih nas. Zato ih pamtimo, u istoriji i u molitvama, u predanju i u sjećanjima. Isto tako, sjećamo se i žrtava iz drugih naroda, sa jednom jedinom željom - da se zlo više ne ponavlja, da oprostimo jedni drugima i da jedni sa drugima nastavimo svoj istorijski hod.
Da li ste optimista o pitanju rešavanja kosovskog problema?
- Da bi se neki problem riješio, potreban je dogovor, a dogovora nema bez kompromisa. S albanske strane ne vidimo želju za kompromisom, a dok god je tako, rješenje nije na pomolu. Ipak, mišljenja sam da se albanske političke pozicije diktiraju daleko od Prištine, pa je srpska pregovaračka pozicija utoliko teža jer nije poznat stvarni pregovarač, već predstavnik samozvane države Kosovo kao svojevrsni opunomoćeni predstavnik. Sve je to velika politička jednačina sa mnogo nepoznatih, ali dok god svaki Srbin Kosovo nosi u duši, kao dio sopstvenog duhovno-nacionalnog identiteta, za nas Kosovo i Metohija nikada neće biti izgubljeni, jer je izgubljeno samo ono čega se sami odreknemo.
(Kurir.rs/B. K.)