Krajem Hladnog rata treća najveća nuklearna sila na Zemlji nije bila ni Velika Britanija ni Francuska ni Kina. To je bila Ukrajina, piše The New York Times.
Propast Sovjetskog Saveza kulminirao je u decembru 1991., a rezultirao, između ostalog, i time da je osamostaljena Ukrajina nasledila oko 5.000 komada nuklearnih bojevih glava koje je Moskva postavila na njeno tlo. U podzemnim silosima u vojnim bazama su se nalazili dalekometni projektili na kojima je bilo do 10 termonuklearnih glava, a svaka je bila mnogo snažnija od bombe koja je razorila Hirošimu. Samo Rusija i SAD su imali više naoružanja.
Uklanjanje ovog oružja se obično slavi kao trijumf kontrole naoružanja. Diplomati i mirovni aktivisti su hvalili Ukrajinu kao uzornu zemlju u svetu novih nuklearnih sila.
Međutim,istorija pokazuje da je denuklearizacija bila haotični prevrat u kojem je bilo unutarnjih sukoba i nesloge unutar redova ukrajinske vojske i vlade. U to vreme i ukrajinski i američki stručnjaci su propitivali odluku o razoružanju. Smrtonosno oružje je jedini pouzdani način da se onemogući rusku agresiju, smatrali su neki.
Danas Ukrajini nije lako proizvesti ili nabaviti materijale da bi izradila bombu. Nuklearni duh iz boce se opet pojavljuje u trenutku kad ruske jedinice okružuju Ukrajinu, a na istoku zemlje se vodi skriveni rat.
- Bez ikakvog razloga smo se odrekli naše moći, kaže Andrij Zahorodniuk, bivši ministar odbrane Ukrajine. Ciljajući na bezbednosne garancije koje je Ukrajina dobila u zamjenu za nuklearno oružje, dodao je: - Sada svaki put kad nam neko ponudi da potpišemo komad papira, odgovor je: ‘Puno vam hvala. Već smo ranije imali nešto takvo‘.
Zapadni analitičari kažu da trenutno raspoloženje u Ukrajini ima tendenciju romantiziranja atomske prošlosti.
- Suština je u tome da smo imali oružje, odrekli ga se, a pogledajte što se sada zbiva, kazala je Mariana Buđerin sa Univerziteta Harvard. - Na političkom nivou ne vidim kretanje u smeru preispitivanja razoružanja. Ali među narodom, ta se priča često pojavljuje.
- Žaljenje je deo toga, kaže Buđerin, koja je iz Ukrajine. - A tu su još i osećaji povezani s nepravdom koja nam se nanosi.
Ukrajina je u početku požurila da se reši sovjetskog oružja koje je bilo na njenom tlu. Bombe, topovske granate, nagazne mine, relativno male bojeve glave je bilo najlakše relocirati, a i najlakše su mogle pasti u krive ruke. Teže je bilo ukloniti projektile dalekog dometa, koji su težili i po 100 tona i bili visoki i do 27 metara.
U januaru 1992., mjesec dana nakon što je Sovjetski Savez prestao postojati, ukrajinski predsjednik i ministar obrane su naredili vojnim zapovjednicima i njihovim podređenima da prisegnu na vernost novoj državi, što je bio događaj kojim je preostalo oružje stavljeno pod državnu kontrolu. Mnogi su odbili, a vojnici koji su kontrolisali ukrajinske nuklearne snage su prošli kroz period zbunjenosti zbog sudbine arsenala i njegove uporabljivosti.
Volodimir Tolubko, bivši komandant nuklearne baze koji je izabran u ukrajinski parlament je tvrdio da se Ukrajina nikad ne treba odreći svog nuklearnog naoružanja. U aprilu1992. je u parlamentu kazao da je bilo ‘romantičarski i preuranjeno‘ za Ukrajinu da se proglasi nenuklearnom državom. Smatrao je da je trebalo zadržati barem jedan deo bojevih glava dalekog dometa. Preostali projektili bi bili dovoljni da se odvrati bilo kojeg agresora.
Iako njegov stav nije dobio široku podršku, odražavao je postojeće tenzije, kaže se u detaljnoj analizi povijesti ukrajinskog nuklearnog naoružanja.
U leto 1993. John J. Mearsheimer, istaknuti teoretičar međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Chicagu se izjasnio o ponovnom atomskom naoružavanju. U časopisu Foreign Affairs je ustvrdio da je nuklearni arsenal imperativ ako Ukrajina želi zadržati mir. Takvo naoružanje bi omogućilo da Rusi, koji imaju povijesno loše odnose s Ukrajinom ne krenu u njeno osvajanje.
U Kijevu je vlada 1993. otišla toliko daleko da je u obzir uzela mogućnost operativne kontrole nuklearnih projektila i bombardera. Ali to se na kraju nije dogodilo.
Američki predsednik Bill Klinton, ruski predsednik Boris Jeljcin i ukrajinski Leonid Kravčuk potpisali su u Moskvi 1994. sporazum kojim se Ukrajina odrekla nuklearnog naoružanja.
Umesto toga, Ukrajina je u zamenu za nuklearno razoružanje tražila jake bezbednosne garancije. To je bila centralna tačka sporazuma koji je potpisan u Moskvi 1994. Potpisali su ga Rusija, Ukrajina i SAD.
U kasnoj fazi 1994. godine dogovor je javno saopšten. Sporazum, poznat kao Budimpeštanski memorandum, obećavao je da nijedna od država neće upotrijebiti silu ili prijetnje protiv Ukrajine te će svi poštivati suverenitet i postojeće granice. Sporazum je također uključivao i odluku da će, ako dođe do agresije, zemlje potpisnice zahtijevati brzu reakciju Vijeća sigurnosti UN-a za pomoć Ukrajini.
I dok Kijev nije dobio što je tražio, zakonski obvezujuće garancije koje uključuju sporazum kojeg bi ratificirao, Senat SAD-a ipak je dobio garancije da će Washington svoje političke obveze uzeti jednako ozbiljno kao i svoje pravne obveze, kazala je Buđerin.
U maju 1996. Ukrajina je transportovala poslednje komade nuklearnog naoružanja u Rusiju. Za prebacivanje oružja je bilo potrebno pola decenije.
Situaciju je kasnije zakomplikovao politički uzlet Vladimira Putina, što nisu predvideli ni u Vašingtonu ni u Kijevu, kazao je Stiven Pifer, bivši američki ambasador u Ukrajini i jedan od pregovarača Budimpeštanskog memoranduma, koji sada radi na Univerzitetu Stanford
Kad su ruske jedinice napale Krim 2014. godine i pokrenule rat preko pobunjenika u istočnoj Ukrajini, Putin je proglasio Budimpeštanski memorandum nevažećim.
- Već osam godina se onde vodi rat niskog intenziteta, kazao je Pifer Ukrajincima.
U Ukrajini su invazija na Krim i dugogodišnji rat vodili ka seriji poziva na ponovno naoružavanje atomskim oružjem, kaže Budjerin, autorika knjige ‘Naslediti bombu‘, koju će uskoro objaviti Univerzitet Hopkins.
U martu 2014. Volodimir Orizko, bivši ministar spoljnih poslova, kazao je da Ukrajina sada ima moralno i zakonsko pravo da opet uspostavi svoj nuklearni status. U julu je ultranacionalistički blok u parlamentu predstavio dokument kojim bi se ponovno stvorio arsenal oružja. Kasnije te godine, istraživanje je pokazalo da je javna podrška za ponovno naoružavanje na oko 50 posto.
Prošle godine je ukrajinski ambasador u Nemačkoj Andrij Melnik kazao da bi Kijev mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ukoliko ne bude mogao ući u NATO.
Zapadni stručnjaci, među kojima i Buđerin, vide ukrajinske pretnje kao prazan gest s obzirom da bi Kijev mogao doći u probleme ako bi se odlučio za ponovno nuklearno naružanje. Kijev bi se mogao susresti s istim dilemama kakve su imali u Teheranu, gdje se postupno decenijama radilo kako bi se steklo znanje i nabavio materijal da bi se napravila bomba, a sve to nedostaje Ukrajini.
Šire gledano, stručnjaci se boje da bi trenutna kriza mogla preokrenuti Ukrajinu iz zemlje koja je imala koristi od kontrole naoružanja u zemlju rizika kojeg nosi nuklearno razoružanje. To bi moglo postaći zemlje poput Saudijske Arabije i Irana da nastave sa sopstvenim programima nuklearnog naoružavanja.
- Ako se ne postigne diplomatsko rešenje, to će pojačati utisak da zemlje s nuklearnim naoružanjem smeju maltretirati one bez nuklearnog naoružanja i na taj način otežati inicijative za razoružavanjem, kaže Daryl Kimball, izvršni direktor Udruženja za kontrolu naoružanja u Vašingtonu
Pifer u svojoj analizi 2019. tvrdi da će visoki trošak ponovnog naoružavanja za Ukrajinu na kraju biti da će se u konfrontacijama s Rusijom naći usamljena.
- Veliki broj zemalja podržava Ukrajinu. Ako zemlja postane nuklearnom silom, ta će se podrška brzo istopiti, kazao je Pifer, piše The New York Times.
Kurir.rs/Jutarnji list/The New York Times