Điđija je Srbija već upoznala, jer je zec onim što je uradio zbunio i ljude iz struke, upisavši se tako u rubriku verovali ili ne. A ono što ga je upisalo u ovu rubriku je činjenica da je od sunđera, grickajući ga, napravio figuru nalik sebi.
Živeo je šest godina, bio je kućni ljubimac jedne porodice u Vranju. Uginuo je u januaru 2018. A čudo o kome je i ranije pisano, nastalo je kada je zec bio četvorogodišnjak.
Četvorogodišnji glodar nije se razlikovao po izgledu od pripadnika svoje vrste. Bio je težak oko pet kilograma crne sjajne dlake i hranio se prirodnom hranom, uglavnom povrćem i voćem. Živeo je u prostoriji sa starim nameštajem, ormanima i ogledalima spavaće sobe.
I ništa ne bi bilo neobično u njegovom odgoju da Điđi nije izgrickao sunđer I to u obliku nalik zecu.
Četvrtasti sunđer debljine od jednog santimetra kuniću je stavljen da bi na njemu ležao. Nakon šest meseci na zaprepašćenje ukućana zec je grickajući sunđer "izvajao" figuru nalik sebi. Điđija je u Vranje donela studentkinja Anja iz Beograda.
- Duga je to priča kako je zec došao do Vranja i do naše porodice.
Dok je studirala u Beogradu Anja je Điđija prvi put videla kod drugarice. Bilo joj je žao zeca, jer je čuvan u malom kavezu u kome nije mogao da se kreće. Kada je drugarici stavila primedbu na to kako neguje kućnog ljubimca ona joj je rekla „ako ti je žao nosi ga sa kavezom i čuvaj ga“, što je Anja i uradila. Kako je bilo nemoguće da zec živi u stanu sa studentima ona ga je donela u Vranje.
Od Beograda do Vranja zec je putovao u kavezu.
Članovi porodice koja je čuvala Điđija zaticali su ga kako gricka sunđer kada bi mu odnosili hranu. Nisu obraćali pažnju na to, dok jednoga dana nisu primetili da je sunđer dobio oblik zeca sa njuškom, ušima i repom.
- Bili smo zaprepašćeni i začuđeni, jer je zec napravio figuru u obliku zeca. Jedino logično objašnjenje nas laika je da je zec gledajući svoj odraz u ogledalu isti prepoznao “iskopirao” i preneo na sunđer. Zaticali smo ga svakog jutra kad smo mu odnosili hranu kako gricka sunđer, ali nismo mogli ni da zamislimo šta će se zapravo desiti. Često je prilazio ogledalu I njuškao sliku koju je u njemu video. Kada mu se obraćam zec podigne uši i na svoj način me prati, ali takva komunikacija je svojstvena životinjama sa onima koji brinu o njima - priča Stamenković.
U Veterinarskoj stanici u Vranju tada su objasnili da je ovo slučaj za naučno istraživanje čime se bavi Veterinarski fakultet u Beogradu. Zečevi jesu inteligentne životinje, ali ne mogu da se ponašaju kao ljudi, napominju veterinari.
- Za kreativnost su potrebni vid, um i ruke. Čovek to radi na osnovu genetike , obdarenosti i iskustva. Nijedna životinjska vrsta nije na tom stadijumu u razvoju centralnog nervnog sistema. Radi se o fenomenu, jer nema drugog objašnjenja za tako nešto. Time se bave stručnjaci katedre za divljač na Veterinarskom fakultetu - objašnjavaju u Veterinarskoj stanici u Vranju.
Rastanak sa Điđijem je za porodicu Stamenković bio tužan i emotivan.
Kurir.rs/T.S.