Hrvatska književnica Vedrana Rudan ima novu knjigu! Upravo objavljena "Besplatna dostava" (u izdanju "Lagune") zapravo je izmenjeno i dopunjeno izdanje njenog ranijeg romana "Amaruši", kojim problematizuje, čini se, nikad aktuelniju i jednu od važnijih tema današnjice - poziciju deteta u kapitalizmu.
Kroz ovu knjigu se ukazuje na to da se deca, poput paketa, "dostavljaju" na razne adrese - babama i dedama, u brojne školice, na treninge i tome slično - kako bi roditelji mogli što više da rade da bi zaradili novac za preživljavanje...
U intervjuu za Kurir Vedrana Rudan govori o roditeljstvu danas, nedostatku empatije među ljudima i (ne)mogućnosti da se u ovakvom svetu bude optimista, ali se osvrće i na srpsko-hrvatske odnose, rusko-ukrajinski rat, te veliku pobedu tenisera Novaka Đokovića...
Da krenemo od pitanja koje je, na neki način, ključ vaše knjige - mogu li se čovek i žena "ubijati" od posla i istovremeno biti roditelji?
- Ne mogu. Roditeljstvo je posao koji nema radno vrijeme. Robijanje na jako duge staze, a sloboda je neizvjesna. Današnja "djeca" žive s roditeljima do svoje četrdesete jer ne mogu otići u podstanare ili kupiti stan. Plaće su za obične ljude u čitavom svijetu toliko bijedne da većina ljudi radi nekoliko poslova da bi preživjela. Kako u taj pakao ubaciti brigu o djetetu, razviti ljubav prema djetetu, izvesti ga na pravi put? Pojma nemam jer sam bila majka male djece u nekim boljim vremenima. Knjiga "Besplatna dostava" govori upravo o tom začaranom krugu u kome se roditelji vrte poput hrčka u kotaču.
Kazali ste da bi nam deca "morala biti jedina bitna da ne bismo nekoliko godina kasnije u onome što je nekad bilo klupko ljubavi ugledali čudovište". Kako se okrenuti više ka deci?
- Jednostavno, gledati ih, slušati ih, vidjeti ih. Djeca su jedino što nas može učiniti apsolutno sretnima i apsolutno nesretnima. Nažalost, ne postoji škola za ljude koji žele imati djecu. Kad bi postojala i kad bi budućim roditeljima netko stručan objasnio što ih čeka, bilo bi nas manje na kugli zemaljskoj. Ovaj užas koji se dogodio u Srbiji nije srpska priča. Zapuštena djeca ili djeca odgajana da budu nasilnici žive svagdje oko nas. Jednako u Americi kao i u Hrvatskoj. Baka sam četrnaestogodišnje unuke, slušam njezine priče, kosa mi se diže na glavi. Današnja djeca ili već jesu monstrumi ili su na dobrom putu da to postanu. Ipak, to se nikad dovoljno ne naglašava, uloga roditelja je presudna u svakoj horor priči u kojoj su djeca glavni junaci. Nažalost, mi analiziramo djecu nasilnike umjesto da ih država oduzme roditeljima.
Jeste li srećni što ste svoju decu već izveli na put?
- Presretna. Muž i ja imamo troje djece, sad su to zreli, normalni ljudi, ali mi smo se trudili da tako bude. Davali smo sve od sebe. Ja sam bila i, nažalost, ostala majka kvočka. Znam sve njihove muke i probleme i pokušavam im i danas pomoći. Unučica koja me je inspirirala da napišem ovu knjigu naša je velika sreća i istovremeno izazov. Kako joj objasniti zamke koje mora izbjeći, iskušenja pobijediti, probijati se kroz život pameću, ne ljepotom. Mi joj sigurno nikad ne bismo dali pištolj u ruke i pretvorili je u ubojicu. Ona je sportašica i odlikašica koja u porodici živi okružena ljubavlju, ne agresijom. Iza svakog "zlog" djeteta stoje roditelji koji to nisu smjeli biti.
Nedavno ste na svom blogu - u tekstu povodom masakra u osnovnoj školi u Beogradu - apelovali da bi "porodica trebalo da bude leglo empatije, širiteljica ljubavi, štit koji će budućeg čoveka braniti od zla i učiti ga ljubavi prema bližnjemu svome ma u kakvom okruženju živeli". Da li ima nade da se u svetu probudi empatija ili je, ipak, malo kasno? Šta je tačno za vas empatija?
- Za empatiju nikad ne može biti kasno. Ona se djeci pokazuje primjerom, prije svega u njegovom domu. Voli mamu, tatu, prijatelje, mačku, baku, djeda, pomozi slabijem od sebe. Pištoljem i nožem se ne rješavaju problemi. I govori kad ti je teško. Zlostavljana djeca najčešće šute jer nikome ne vjeruju. Profesori ih gledaju kroz ocjene, roditelji kroz ocjene i sportske uspjehe. Netko bi trebao reći i profesorima i roditeljima da su i Ajnštajn i Đoković biljke koje niknu jednom u nekoliko stotina godina, ako. Biti dobar, pristojan, tolerantan i pažljiv mnogo je lakše nego osvojiti Rolan Garos, ali i mnogo bitnije.
Zapitali ste se i - kako preživeti u ovakvom svetu. Pa, da li imate odgovor? Treba li pojedinac da pokušava da spasava ceo svet ili je dovoljno da uradi nešto za svoj mikrosvet - svoju porodicu, prijatelje, ulicu...?
- Ne možemo spasiti svijet, ali svoj svijet možemo učiniti boljim mjestom za život. Samo moramo upoznati sebe kao roditelje i otkriti što nam je bitno. Da li od djeteta očekujemo da bude dobro ljudsko biće ili inzistiramo na tome da pomoću pištolja može pogoditi muhu u oko. Stalno se vraćam na isto jer se o tome govori malo ili ništa. Kad se dogodi tragedija, prozivaju se sistem, država, škola, profesori, mediji... GDJE SU RODITELJI?
Može li se uopšte danas biti optimista u svetu u kojem je, kako kažete, svako svakome neprijatelj, a pobednik je onaj ko je bolje naoružan?
- Naši davni preci, ma koliko nam se to činilo nevjerojatnim jer smo opsjednuti samo sobom u današnjem vremenu, živjeli su mnogo teže od nas, pa su se ipak trudili, većina njih, da svoje potomke odgajaju u ljubavi. Danas je spominjanje ljubavi gotovo psovka. Sve se vrti oko novca, djeci se time pune glave, ali život nije baš tako jednostavan. Kad vidim na vašim portalima fotografiju djevojčice koja pratiteljima preko Instagrama pokazuje svoju raskošnu sobu veću od stanova u kojima žive njezini vršnjaci, pitam se koju poruku njezini roditelji šalju ostaloj djeci? Sreća je u raskošnom kupatilu? Sreća je u skupom namještaju i skupoj garderobi? Gdje su u toj priči mama i tata? Tko će njima objasniti da se djecu ne voli raskošnim poklonima i sobama nego vremenom koje ćeš potrošiti na njih.
A da li imate mrvu optimizma kad je reč o boljim odnosima Srba i Hrvata, mislite li da će novi pokušaj otopljavanja srpsko-hrvatskih odnosa imati uspeha?
- Opet se mirimo? Ništa ne znam o tome. Mediji su čudo. Vlasnici portala i političari odlučuju kad smo u „ratu“, a kad u „miru“. U međuvremenu, obični Srbi i Hrvati traže način kako pobjeći iz ove dvije vukojebine u kojima stranci kolo vode.
Leto je posebno kritično za odnose Beograda i Zagreba, jer uvek početkom avgusta - kada Hrvatska slavi „Oluju“, a Srbija podseća na proterane i ubijene Srbe tokom te akcije iz 1995. godine - padnu teške reči...
- „Oluja“ je duševna hrana za retardirane Hrvate, ne kažem da ih ima malo. Previše znam o „Oluji“ da bi mi se dalo po stoti put pisati o tome. Tuđman i Milošević su, uz blagoslov Amerike, odlučili Hrvatsku očistiti od Srba. „Oluja“ je ogroman poraz za jedan i drugi narod. Danas se to najbolje vidi kad uđeš u prodavaonicu kruha, a stranci koji su k nama došli pitaj boga iz koje bijedne zemlje pojma nemaju što želiš. Građani Hrvatske su postali stranci u vlastitoj zemlji, samo naši političari Hrvatsku doživljavaju kao „državu“. Uskoro ćemo mi koji smo se ovdje rodili postati manjina. Srbi koje je iz Hrvatske otjerala „Oluja“ neka zahvale bogu dragome. Baš ništa nisu izgubili.
Poznato je da nemate simpatije za ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog, ali zar i lider Rusije Vladimir Putin nije u ovom ratu u Ukrajini pokazao koliko je nemoćan, te koliko je imao loše procene kad je odlučio da krene u napad?
- I vi ste jedan od mnogih - malo ste me razočarali - koji, kad govori o ratu u Ukrajini, zaboravlja spomenuti Amerikance. Nije istina da nemam simpatije za Zelenskog, on je za mene vrhunski virtuoz kad na klaviru svira kurcem. U ovom američko-ruskom ratu je totalno nebitan. Loš glumac u ulozi Napoleona na koga podsjeća jedino visinom. Putin je bio isprovociran, citirat ću papu, „nije mogao dozvoliti da mu NATO psi laju na granicama“. Tezu da je Vladimir Putin „nemoćan“ prodaju zapadni mediji. Ne smijemo zaboraviti da su se na Rusiju digle Evropa i Amerika. U međuvremenu je „nemoćni“ Putin izbrisao Ukrajinu, a izbjeglice su preplavile Evropu. U Britaniju ne smiju, Ameriku još manje. Doživljavati bilo koju državu koja ima atomsko oružje „nemoćnom“ može samo budala. Mi Evropljani trebamo samo moliti boga da mu ne pukne film i da nas atomskom bombom ne izbriše s lica zemlje. Vjerujte mi, Amerika sigurno ne bi prstom makla da nas „zaštiti“. Ovaj rat je pokazao da su vođe Evropske unije ekipa koju čine kriminalci svih profila i kojima se, sve dok oni zarađuju na ratu, živo jebe kako mi građani živimo. Kuglica sladoleda u Hrvatskoj košta šest eura, loša kava četiri, ukrajinske izbjeglice marširaju Zagrebom i traže da Rusi „napuste Hrvatsku“. Evropski građani plaćaju strašnu cijenu američko-ruskog rata. Ipak, nitko se ne buni. Nitko ne „hoda“ evropskim gradovima. Da nam je bar malo srpskog entuzijazma (smeh).
Kurir.rs / B. Karović