Neobičnu priču zabeležio je i objavio čuveni hrvatski novinar, čovek koji je odbio da slavi "Oluju", i to godinama posle okončanja krvavih sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji, priznavši da je i sam plakao
"Pre 15-ak godina službeno sam dosta putovao. Po celoj Hrvatskoj. Nije bilo još ovih auto-puteva koje me zbunjuju pa i ne primetiš sve divote, već ti je svejedno jesi li u Nemačkoj ili ne daj Bože, Americi.
Putovao sam starim putevima. A ako sam išao u Dalmaciju onda sam uvek išao kroz Knin. A ako sam se zadržavao na spavanju uvek sam spavao u privatnom hotelu u Kninu. Ne, ne zbog luksuznih soba ili što sam hteo da uštedim HRT-u, ali ugodno sam se osećao tamo gde mogu ujutru da naručim tursku kafu, hranu kao doma i tufahije koje su bolje i od onih u Sarajevu. Barem mi se tako činilo", ovako je pre sedam godina svoje kazivanje započeo poznati hrvatski novinar Mario Mihaljević i ne sluteći da će mu čudesna ratna priča koju će čuti naterati suze na oči.
On potom nastavlja ovako, a priču prenosimo u celosti...
"Jasno, s gazdom sam se i nekako malo-pomalo zbližio. Pitao sam ga tako jednom uz kaficu kada je izgradio hotel.
“Još tamo prije rata” - odgovorio mi je.
“A za vrijeme rata, šta je bilo?” - jasno da me zanimalo.
“Uselio se kumSrbin. Čuvao mi hotel…..haha” - reče gazda, a mene iznenadi kako mu u glasu nisam čuo nikakav sarkazam, niti ljutnju, a znao sam za slučajeve da su kumovi jedni drugima popalili kuće. Kako je ko osvajao...
“I jeste ljuti na njega?” - upitah začuđeno.
Gazda mi se na to približi i stavivši ruku na usta poče da mi priča kao oni teniseri u dublu koji se dogovaraju da protivnik ne ukapira:
“Sve vrijeme rata, ali sve vrijeme on mi je slao po 2.000 maraka mjesečno za najam. Uvijek je neko, ne znam kako je našao načina, donio meni ili mojima u Zagreb, tačno kao sat, tu najamninu. Živio sam od toga u prognaništvu. I ja i moji. Pomagao sam i prijateljima. Nikad mu to neću zaboraviti.”
Ostadoh bez riječi... Samo mi je suza kanula na sto. I sada su mi dvije u očima, dok ovo pišem.
Ali onda se probudio novinar u meni.
“Idem po magnetofon da ovo snimimo” – rekao sam.
“Ne dolazi u obzir, ovo je bilo za vaše uši. Kada bismo to objavili je*ali bi mene naši a njega njegovi. Ne smijem to nikome od nas da priuštim.” Došlo mi je da kričim, vrištim, lupam……da nabijem na ku*ac sve “naše” i sve “njegove”.
Nisam to tada učinio. Pa koristim priliku sada. Pitajući se kakvi smo mi tu ljudi da se ljudskosti bojimo? Nismo se takvi rodili. Ali takvima su nas učinili.
Ko?
To ćete morati da odgovorite sami.
Ko nas je to podijelio na “naše” i njihove”.
Pa da ih protjeramo zauvijek iz naših života.
Ja znam.
A znate i vi.
Ako se usudite priznati.”
Priču preneo novinar Mario Mihaljević
Kurir.rs/Nova-yuga.info/Facebook