Na pet kilometara od Šavnika ka Žabljaku nalazi se Petnjica - selo Karadžića. U mestu koje je nekad brojalo dvadesetak domova sada živi svega pet porodica.
Ostalo su vikendaši, raseljeni Karadžići, koji se rado vraćaju leti u selo koje je dalo nekoliko veoma važnih istorijskih ličnosti. Iz Petnjce su za Srbiju pošli roditelji tvorca azbuke, Vuka Karadžića. U Petnjci su rođeni plemenski kapetan Milovan Mimov i u novijoj istoriji najpoznatiji Karadžić, Radovan, koji se pred Haškim tribunalom tereti za ratne zločine počinjene u ratu u Bosni tokom devedestih godina prošlog vijeka.
To mjesto postalo je svetski poznato krajem jula 2008. godine, upravo u danima nakon hapšenja Radovana Karadžića. Njegov rođak, četrdesetšestogodišnji Goran, priseća se, kako je kazao, novinarske hajke i brojnih ekipa koje su tih dana okupirale selo tražeći reakcije povodom Radovanovog hapšenja.
“To je bila prava tortura. Dugo smo bili kivni na novinare, ali sad se sve to polako zaboravlja”, odgovara odmerenim tonom Goran, dodajući da su ga posebno iritirale priče da se Radovan jedno vreme krio u selu, u nekoj od pećina po kojima je, kako kaže legenda, i selo dobilo naziv.
“Radovan Karadžić je u Petnjici rođen i završio osnovnu školu. Posljednji put sam ga vidio 1987. godine i sedio je baš tu gde ti sediš. Otkad je otišao nije se vraćao, pa mu se i kuća urušila”, sa malo više naboja u glasu odgovara Goran, a zatim navlači osmeh na lice, nakon što smo mu otkrili da smo tog hladnog i tmurnog 22. jula praktično oterani iz sela.
Goran je da jedan od retkih koji je tu ostao, iako radi u gradu, u Šavniku. Poljoprivredom se bavi tek toliko da hrane ne fali za četvoročlanu porodicu.
“Mišljenja sam da čovek nigdje ne može biti srećan bez na mestu gde se rodio”, rekao je Goran.
U selu su reporteri zatekli i tridesetak godina starijeg Radomana. O Radovanu Karadžiću, odmahujući glavom, odbija da govori. Za priču o istoriji sela ipak je i više nego raspoložen.
“Znate, kada se pravio manastir Morača odavde se nosio kamen. Legenda kaže da je manastir zidan od žute sige iz Tušine i da je narod bio stvorio dan hoda dugu kolonu ljudi i tako prebacivao žutu sigu od ruke do ruke, od Tušine do Morače. Od ostatka je potom sagrađena seoska crkva”, priseća se Radoman starih kazivanja o kojima je ostao i pisani trag.
U Petnjici ne živi, ali redovno obilazi staru kuću, i nikšićki vajar i slikar Jovan Karadžić Kadžo. U njegovoj kući rođen je čuveni kapetan crnogorske vojske Milovan Mimov, koji je zbog ratnih uspeha i zasluga u pripajanju Drobnjaka Crnoj Gori od knjaza Danila dobio grb i Njegošev ćurak (vrsta kaputa).
No, gorostasni i ugledni Milovan kao takav nije odgovorao kralju Nikoli, o čemu govori i anegdota.
“Pošto je odbijao poslušnost kralju, ovaj mu naredi da vrati grb i ćurak. Međutim, Milovan mu odgovori:
’Grb ti ne dam, zaslužio sam ga, a ćurak ti vraćem, jer je to potrošna roba’”, kroz osmeh priča Kadžo.
Ono što, svakako, privlači pažnju, jeste podatak da u selu žive isključivo Karadžići. Tako je vekovima, od kada su se, kao Ognjenovići, preselili iz Banjana. Nikada niko od njih nije prodavao imanje, čuvajući tako imovinu od došljaka.
“Ne postoji neki pisani dokument o tome. Jednostavno, postoji dogovor među Karadžićima da nikom sa strane ne prodaju zemlju. Tako je bilo odvajkada i ostalo do danas”, ispričao je Kadžo.
Spomenik Vuku
U Petnjci se nalazi i veličanstven spomenik sa amfiteatrom posvećen Vuku Karadžiću, umjetničko djelo vajara Miodraga Živkovića. Kadžo je kazao da je ideja o izgradnji spomen-parka potekla još 1987. godine, povodom 200 godina od Vukovog rođenja, ali da je država tek nakon skoro dvadeset godina, 2005, praktično na izdisaju državne zajednice SCG, konačno dala novac za spomenik.