STRATEŠKI TOKOVI: Evropa u oku Viktora Orbana

Stara aristokratska Evropa polako nestaje i nje je, iz dana u dan, sve manje usled trenutnih geopolitičkih vrtloga, čija je upravo Evropa najveća žrtva.

Neven Cvetićanin

08.10.2024.

Kurir

Stara aristokratska Evropa polako nestaje i nje je, iz dana u dan, sve manje usled trenutnih geopolitičkih vrtloga, čija je upravo Evropa najveća žrtva. Nikome ne može prijati rat u sopstvenoj kući, a rat u Ukrajini je upravo rat na evropskom kontinentu, kao što nikome ne može prijati rat u sopstvenom dvorištu, a rasplamsali rat na Bliskom istoku je upravo rat u predvorju Evrope.


Stoga nije čudo što je sve više evropskih lidera koji pozivaju na mir u Ukrajini i na Bliskom Istoku, sasvim pravilno računajući da su ti ratovi doneli Evropi samo čemer, tugu i jad, poskupljujući energente i, sledstveno tome, i sve ostalo. No, potpuno je razumljivo što evropski lideri, čak i kada su protiv svih tih ratova, oprezno mere svoje reči kako ne bi ispalo da su ispali iz koloseka zajedničkog fronta Zapada protiv Rusije, Irana i ostalih nestašnih, većih ili manjih, geopolitičkih entiteta.


Jedan od onih koji nikada nije imao problem da jasno kaže svoj stav je mađarski premijer Viktor Orban, koji je već duže vreme glavni svetski vatrogasac, pogotovo kada je reč o sukobu u Ukrajini, bivajući redak državnik koga su bez problema primili i u Vašingtonu i u Moskvi i u Pekingu i u Kijevu, i po svim Južnim Amerikama i Indijama. Štaviše, on je možda jedini svetski političar koji može biti primljen u svim važnim kabinetima u kojima se odlučuje o svetu u kojem živimo, jer postoje političari kojima je ne samo ulaz zabranjen na jednoj ili drugoj geopolitičkoj strani već koji su otvoreno na nišanu jednih ili drugih.


Sve to govori da je Viktor Orban redak tip i da nije običan prizeman političar kakvih po svetu ima na gomile, već da je državnik u punom značenju te reči. Orban je izgleda satkan od retkog državničkog materijala, o čemu svedoči i činjenica što je ne samo nakupio određeni autoritet u svetskim krugovima već i što nijedna od različitih strana nije pokušala da dovede u pitanje njegovu bezbednost, kao što se desilo nesrećnom Robertu Ficu. On umalo glavom nije platio svoje stavove koji su slični Orbanovim, ali ipak ne tako delikatni i idejno utemeljeni. Jer Viktor Orban nije običan političar, već mnogo više od toga - on je postao neka vrsta ombudsmana stare Evrope kroz čija usta progovaraju želje miliona evropskih građana koji žele svoj stari, dobri kontinent nazad, a ne da se po njemu preganjaju s malim milionom posledica globalnih ratova u kojima Evropa nije niti luk jela, niti luk mirisala.


Viktor Orban je zapravo istovremeno ombudsman i portparol one stare aristokratske Evrope šarmantnih starih salona u Pešti, Versaju, španskoj kraljevskoj palati ili u Šenbrunu. Ta stara Evropa, koja još uvek postoji kroz mrežu kapilarnih veza i odnosa, dobro vidi da nije u njenom interesu da se troši u tuđim ratovima i da se mora okrenuti sopstvenim građanima ako ne želi da izgubi kredibilitet i da se ponovo prostre pod razne revolucije.


Upravo isto kao Orban danas, nekada je govorio Šarl de Gol, izdanak stare aristokratske loze za čije su vlasti radnici u Francuskoj živeli najbolje. Najveći degolista danas je upravo Viktor Orban, a ovaj novi degolizam bi uskoro mogao postati preovlađujući trend na znatnom delu kontinenta.