FAMOZNO: TRAKTAT O JAKIM LJUDIMA

Summa naše jučerašnje i prekjučerašnje kolumne je zaključak da srpsko društvo nije u stanju da funkcioniše bez „jakog čoveka“, „vožda“, nazovite ga kako hoćete

Svetislav Basara

09.10.2024.

Kurir

Summa naše jučerašnje i prekjučerašnje kolumne je zaključak da srpsko društvo nije u stanju da funkcioniše bez „jakog čoveka“, „vožda“, nazovite ga kako hoćete, i da je kilavost i šljampavost srbske oporbe posledica nepostojanja jakog opozicionog čoveka iza koga će - je li - „stati cela opozicija“.

Sa izuzetkom Velike Britanije - koja je širi pojam od uobičajenog svođenja ne Englesku - skandinavskih zemalja i Švajcarske, praktično nema evropske države koja u jednom momentu svog istorijskog razdoblja nije potpadala pod vlast jakog (često, bogme, i prejakog) čoveka.

Jaki ljudi su u suštini otelotvorenja glavne srpske uzdanice - neočekivane sile koja se pojavljuje niotkuda i rešava stvar. Najčešće žrtve jakih ljudi su države u kojoj vladavina prava, politički sistemi i institucije nisu čvrsti ili nisu dovoljno učvršćeni.

Ali i to pravilo ima izuzetaka: u Nemačkoj su, recimo, i politički sistem i institucije oduvek bili čvrsti da čvršći ne mogu biti, jaki nemački čovek - znate na koga mislim - na nemačkoj političkoj sceni se pojavio nakon što je Nemačka izgubila rat - neki istoričari i danas misle da ga nije morala izgubiti - i kad je posleratna Nemačka prekonoć postala republika, a nije baš bila vična demokratskom, parlamentarnom sistemu.

Posleratni - misli se na Veliki rat - haos u Nemačkoj uveliko premašuje sve društvene haose zabeležene u novijoj istoriji, osim, naravno, haosa u koji je istovremeno zapala i Rusija.

Naravoučenije 1: jaki ljudi, iliti tirjani, uzdižu se i počinju da haraju, žare i pale u trenucima kada se ovo ili ono društvo nađe u rasulu. Što je stepen rasula veći, to je korbač jakog čoveka žešći.

Jaki ljudi koji su se žarili i palili „između dva rata“ (kad god pomenem između dva rata, setim se Brane Petrovića i njegove radosti što ćemo biti pisci između dva rata) svi do jednog su izgubili i ratove (i glave), sa izuzetkom Staljina, koji bi - da nije pušio, pio i jeo mnogo crvenog mesa - i dan-danas sedeo u Kremlju.

Možda se pitate: a đe smo mi bili tune? Eh, gde. Bilo je nekih (operetskih) pokušaja da se u predratnoj kraljevini, koja je takođe bila u haosu, nametne jedan jaki čovek, Stojadinović (i Ljotić je imao takve ambicije), ali je pokušaj završio u Trt Milojci, Stojadinović u internaciji, a Ljotić na nekom pasjem groblju.

Zahvaljujući našim posebnostima, mi smo jakog čoveka - po meni nedovoljno jakog - dobili tek posle rata. Kad se Titovo carstvije po sili nužde urušilo, šta smo mi uradili? Ponovo smo potražili - i dobili - jakog čoveka, Miloševića.

Posle petog oktobra se nešto pokušalo sa slabim - da ne kažem baš kilavim - jakim ljudima, JexS-om i Koštunicom, ali je taj pokušaj relativno brzo propao. JexS je, štaviše - doduše, sa suprotnom namerom - lično potpomogao dolazak Visokog Jakog Čoveka, a divna stvorenja - mislim na bele listiće - koja su plebiscitarno tražila JexS-ov strmpizd, sada nariču nad tiranijom Visokog Jakog Čoveka, kao da je 2012. u konkurenciji bilo nekog drugog.

Naravoučenije 2: sada nema ni konkurencije.