Zahvaljujući Kuriru Aleksandar Pavlović, koji sada ima 19 godina, sreo se sa Hadži Dejanom Nikolićem, koji ga je 2001. godine spasao sigurne smrti u bunaru Crkve Svetog Nikole

Ljudi pitaju da li smeju da me dotaknu za sreću, kažu da sam čudo jer sam preživeo pad u bunar dubok petnaest metara. Ne znam da li me je zaštitio Vasilije Ostroški, jer sam u bunar pao na dan tog sveca, ali moja porodica ga je uzela za svoju krsnu slavu.

Ono čega se dobro sećam i posle šesnaest godina od nesreće je lice Hadži Dejana Nikolića, čoveka koji me je izbavio iz bunara.


Ovako za Kurir priča Nišlija Aleksandar Pavlović o događaju iz 2001. godine, kad je imao tek tri godine. Zahvaljujući našem listu, posle mnogo godina Aleksandar i njegov spasilac su se ponovo sreli i prisetili događaja koji je obojicu mogao da košta života.


Igrao se sa sestrom


- Živim u blizini Crkve Svetog Nikole pa sam običavao da se sa sestrom igram u dvorištu crkve. Tog 12. maja smo trčkarali oko starog u bunara i skakali po njemu. Jedna daska je popustila i ja sam upao unutra... Od utapanja sam se spasao držeći se za jednu ciglu. Drhtao sam i plakao, toga se samo sećam, dok se nisam probudio u bolnici - opisuje sada 19-godišnji Aleksandar.


Na njegovu sreću, u crkvi se zatekao član crkvenog hora Hadži Dejan Nikolić, koji se ni trena nije dvoumio da li da krene u rizičan spasilački poduhvat.

- Video sam da je jedan čovek pokušao da se spusti u bunar vezan nekom žicom, ali je počeo da se kliza pa smo ga izvukli. Crkvenjak je odnekud doneo neki produžni kabl, vezao sam se njime i počeo da silazim u bunar. Dok sam se spuštao, pomislio sam: „Moj život za njegov, ja sam ipak nešto doživeo“ - priseća se Nikolić.


On je dete zatekao na izmaku snaga.

- Jednom rukom se držao za zid bunara, a drugom je „veslao“ po vodi. Kako sam mu prilazio vikao je: „Uzmi me, uzmi me“, a kad sam ga prihvatio, govorio je „Vadi me, vadi me“. Nekako smo se popeli uz šipke na zidu bunara. Poslednjim snagama sam ga podigao, nisam imao vazduha jer mi je kabl bio vezan preko grudi, mislio sam da sam gotov - priča hrabri čovek.


Odlikovao ga Koštunica


Aleksandrova majka Slađana kaže da su se lekari čudili kako je mališan prošao bez povreda.

- Otrčala sam kao bez duše u bolnicu strahujući od najgoreg. Aleksandar je samo imao temperaturu, sve ostalo je bilo u redu. Moje dete danas ne bi bilo živo da nije Hadži Dejana Nikolića. On je naš heroj i najveći prijatelj - kaže majka spasenog dečaka.


Porodica Pavlović je svoju zahvalnost za Aleksandrovo spasenje izrazila izgradnjom objekta nad bunarom koji je oslikao Hadži Dejan Nikolić. Od toga dana Aleksandrov spasilac počeo je da se bavi ikonopisanjem. Tadašnji predsednik Srbije Vojislav Koštunica odlikovao je Hadži Dejana Nikolića velikom Medaljom čovekoljublja za spasavanje dečaka.


Poseta manastiru

ZAHVALILI SVECU


Čim se Aleksandar oporavio, porodica Pavlović otišla je u manastir Vasilija Ostroškog da bi svecu zahvalila na čudesnom spasenju.

- Vest o Aleksandru u manastir je stigla pre nas. Dočekani smo kao dokaz čuda ovog velikog sveca. Osim što smo ga uzeli za krsnu slavu, na taj praznik cela naša porodica odlazi u crkvu da bi mu se zahvalila što nam je dete živo - kaže majka Slađana.


Poklon od dede

ČUVAO PATIKE


Aleksandar je jednu stvar dobro upamtio.

- Deda mi je tih dana kupio nove patike, koje sam mnogo voleo. Kad sam propao u bunar, jedna mi je spala. Zgrabio sam je i nisam je ispuštao sve dok Dejan nije došao po mene - priča kroz smeh ovaj mladić.

Dragana Kocić

POGLEDAJTE BONUS VIDEO:

PRUŽI RUKU: Pitanje "Kako mogu da vam pomognem?" njima znači najviše!