GOKSIJA IZ ČAČKA INTERPOL JURI ČETVRT VEKA: Iz Južne Afrike naređivao ubistva po Srbiji, a onda NESTAO! Sada je možda MEĐU NAMA
Čačanin Goran Bojović zvani Goksi, rođen u Travniku, Srbin je sa najdužim stažom na Interpolovoj crvenoj poternici. Traži se zbog naručivanja serije ubistava od 1995. do 1997. godine u Čačku. Do danas nije pronađen.
Čačak je devedesetih nazivan srpskim Čikagom zbog visoke stope kriminala i krupne mafije koja se smatrala najjačom posle beogradske i novosadske. Goksi je bio blizak beogradskim ekipama žestokih momaka iz stare garde poput Juse Bulića i Đura Radonjića Grofa. Njegov saradnik Mikica Velimirović je bio blizak Bojanu Petroviću, navodi se na Fejsbuk stranici "Legende devedesetih".
Mafijaški rat u Čačku počeo je sredinom devedesetih između Bojovića i Dragana Drobnjaka Dropsa i odneo je mnoge, čak i nevine žrtve. Nekadašnji bliski prijatelji razišli su se, mada se nikad nije saznalo zbog čega, prilikom zajedničkog letovanja s porodicama i najbližim "saradnicima" u jednoj dalekoistočnoj zemlji 1994. godine. Od tada su jedan drugom postali opaki rivali i najljući neprijatelji.
Bojović je uskoro zatim napustio Čačak i Jugoslaviju i odselio se u Južnoafričku Republiku, a potom tamo dobio i državljanstvo. Odatle je u naredne tri godine preko telefona i, naravno, novčanim "pošiljkama", komandovao serijom plaćenih ubistava i pokušaja likvidacija Dropsa i njemu bliskih ljudi. Nažalost, u obračunima u Čačku takozvane plaćene ubice, koji su u 'posao' ušle kako bi na lak način zaradili novac, ubijale su i potpuno nedužne ljude.
Beograđani Darko Nikolić i Dejan Životić, koji su pobili više nedužnih Čačana nego Bojovićevih suparnika, u Okružnom sudu u Čačku osuđeni su na smrtne kazne. Posle žalbi i ponovljenih postupaka opet im je izrečena ista presuda.
Međutim, pre nego što je policija pohapsila ubice i rešila većinu zločina, u Kejptaunu su se oružano sukobili naručilac likvidacija Bojović i njegov dotadašnji bliski saradnik Nikolić, jedan od unajmljenih ubica. Navodno su ranili jedan drugoga. Bojović je posle toga napustio Južnoafričku Republiku, ali se pouzdano ne zna gde je otišao. Mada je najčešće pominjana Bocvana, neki ne isključuju ni mogućnost da se podvrgao plastičnoj operaciji i onda vratio u Jugoslaviju.
Godine 2001. na Dropsa je pokušan atentat kada je u blizini njegove kuće, iz automatskih pušaka i pištolja ispaljeno više od 60 metaka. Kao i u pređašnjem slučaju, kada su ga promašili hici koje je u njega ispalio Čačanin Slavo Marković, jedan od pomagača Dejanu Životiću u likvidacijama, Drobnjak je ponovo imao neverovatnu sreću - pogodilo ga je šest hitaca od kojih mu nijedan nije naneo povrede opasne po život.
Međutim, žrtve u njihovim dugogodišnjim međusobnim obračunima bili su bliski rođaci i prijatelji. Životić je po nalogu Bojovića u januaru 1997. godine, za sumu od nekoliko desetina hiljada maraka, u centru Čačka usmrtio Drobnjakovog mlađeg brata Branka. Upravo u to vreme Dragan Drobnjak je izdržavao zatvorsku kaznu zbog bombaško-pištoljskog napada na Bojovićevog brata Zorana.
Dejan Životić iz Beograda priznao je sva tri krivična dela za koja ga je teretilo tužilastvo. Životić je priznao da je 17. maja 1996. godine pokušao da ubije Tomislava Mihailovića zvanog Tomo Gibanica, da ga je likvidirao 5. juna iste godine i da je 23. januara 1997. godine ubio Branka Drobnjaka Dropsa. U sva tri slučaja, prema njegovim rečima, naručilac je bio Goran Bojović sa kojim ga je upoznao njegov dugogodišnji prijatelj Darko Nikolić.
Životić je izjavio da je Bojović od njega tražio da likvidira i beogradskog advokata i funkcionera Srpskog pokreta obnove Borivoja Borovića, jer je branio Dragana Drobnjaka, dok je brata Gorana Bojovića, prema njegovim rečima, želeo da "strpa u zatvor". Optuženi Darko Nikolić je pred sudom porekao da je 1995. godine pred diskotekom "Rio" u Čačku greškom ubio Milijana Anđelića i Milivoja Vujovića, a u kafiću Montana, prilkom pokušaja da ubije Tomislava Mihailovića, usmrtio noćnog čuvara Jovana Aleksića.
Godine 2000. plaćene ubice, Beograđani Darko Nikolić i Dejan Životić, osuđeni su na smrt. Dve godine kasnije, Vrhovni sud im je smrtne kazne preinačio u kazne zatvorom od 40 godina.
Ostalima su izrečene vremenske kazne zatvora: Čačanima Miki Velimiroviću 20 godina, Slavu Markoviću 13 godina, Voju Ivanoviću sedam godina i Ivici Miniću 4,5 godine, Beograđanima Vladimiru Niniću 3,5 godine i Jeremiji Pajović četiri godina i Nenadu Martinovskom iz Ovčar Banje 2,5 godine.
Sud je utvrdio da su obračuni u čačanskom podzemlju izvršavani po narudžbinama Čačanina Gorana Bojovića, državljanin Južnoafričke Republike, koji je u bekstvu.
Nikolić i Životić su bili neposredni egzekutori, Velimirović je bio u ulozi organizatora, a plaćenim ubicama su pomagali Ninić, Marković, Minić, Pajović, Ivanović i Martinovski.
U prvom obračunu, naručenom iz Kejptauna, žrtva je trebalo da bude Miko Velimirović, ali umesto njega, potpuno nedužni, ubijeni su Milijan Anđelić i Milivoje Vujović, u trenutku kada su ulazili u Velimirovićev "mercedes".
U kasnijim likvidacijama proizašlim iz "dila" Velimirovića i Bojovića, stradale su još tri osobe: Tomislav Mihailović, zvani Tomo Gibanica, Branko Drobnjak i noćni čuvar u kafiću "Montana" Jovan Aleksić.
(Kurir.rs)
Bonus video:
"INTERES ZA VRAĆANJE U SRBIJU SVE VEĆI" Predsednik Vučić: Oko Božića plan za povratak ljudi iz dijaspore