Pala je vlada Zdravka Krivokapića u Crnoj Gori. Vlada napravljena pod zaštitom i s punim blagoslovom Srpske pravoslavne crkve, zluradi bi rekli i po njenom diktatu, vlada sastavljena u odajama manastira Ostrog i, prema rečima njenog predsednika, koncipirana po biblijskom obrascu dvanaest apostola, koji, premda najavljivani kao eksperti, nisu pokazali preteranu stručnost ni za jednu oblast svoga delovanja.

Vlada za čiji je izbor, opet po rečima sada već bivšeg premijera, zaslužan sam Bog, kom se premijer u nekoliko navrata zahvaljivao i hvalio njegov izborni uspeh, vlada čije je jednogodišnje postojanje obeležila eskalacija etničkih sukoba, vlada protiv koje su proteste organizovali njeni funkcioneri, dok su poslanici skupštinske većine bojkotovali parlament, vlada koja je zarad ispunjavanja hira Srpske pravoslavne crkve i ustoličenja jednog popa angažovala policiju i vojsku protiv svojih građana, tokom događaja koji će se, sada se to i eksplicitno saznaje, pokazati kao koban po njen opstanak. A taj opstanak, pokazalo se u danima koji su za nama, bio je jedini cilj onih koji su je činili, koji su se očajnički borili za njega i koji na tom putu nisu prezali bukvalno ni od čega.

Kada je nakon, kako bi Krivokapić rekao, velikom izbornom pobedom Boga, a zapravo postizbornim dogovorima i koalicionim sporazumima, napravljena većina koja je bila dovoljna da se u Skupštini izabere premijer kog ne podržava Demokratska partija socijalista, u Srbiji je vladalo neskriveno oduševljenje. Pad „poslednjeg evropskog diktatora“ Mila Đukanovića slavljen je širom Srbije, uz navođenje naizgled potpuno različitih razloga - od otvorene radosti što su pobedili „naši“, Srbi koji će se sa oduševljenjem uključiti u vaspostavljanje srpskog sveta, do onih koji su, tobož, samo „podržavali demokratske procese i uživali u smenjivosti vlasti“. Ispostavilo se kasnije da ti njihovi razlozi i nisu baš toliko različiti, ali to je tema za drugu kolumnu. Sada treba da vidimo kako se taj veliki diktator i autokrata ponašao nakon što je posle trideset godina izgubio skupštinsku većinu za jedan mandat, uprkos činjenici da je lista koju je vodio osvojila najviše mandata. Isto veče je priznao formiranje drugačije poslaničke većine, bez pokušaja da podmiti, vređa, kupuje poslanike, krši zakone, optužuje druge stranke, kuka, zapomaže i pokušava da se održi na vlasti na sve načine.

Ovim je Crna Gora izgubila jedinog nevakcinisanog premijera u Evropi, čoveka koji je tvrdio da se ne može zaraziti koronom niko ko veruje u Boga, a sam za sebe govorio da je, može biti, medicinski fenomen jer mu nevakcinisanom antitela na koronu rastu svaki dan. Srbija je pak izgubila „svoju“ vladu u susednoj državi, izgubila je Dritana Abazovića, koji je preko noći, kako to obično u Srbiji biva, od heroja postao izdajnik i narodni neprijatelj, ali je dobila toliko očekivano jedinstvo i sabornost. Od vlasti do proevropske opozicije, svi žale za bivšom crnogorskom vlasti, za „našima“ koji su došli na vlast i sa nje tako nepravedno, prekrajanjem volje naroda, oterani. A za jedinstvo nijedna cena nije mala, zar ne?