FAMOZNO SVETISLAV BASARA: PISCI IZMEĐU DVAJU IZBORA
Na počecima moje književne karijere takozvani pisci između dva rata bili su ideal, etalon, pojam zlatnog doba srpske književnosti. Začudo taj etalon nije bio brat „zlatnog doba srpske demokratije“ - dakle, prdnjava i lažnog mita - nego sušta književnoistorijska činjenica.
Pisci između dva rata, to su vam bili - da navedem samo neke - Andrić, Crnjanski, Ćopić, Rastko Petrović i mnogi drugi kojima posleratni pisci jedva da su dosezali do kolena.
Možete sad zamisliti moju radost i udaranje šapicama u grudi od sreće kad mi je godine (mislim) devedesete veliki Brana Petrović - koji je video kud plovi ovaj brod - rekao: „Burazeru, sva je prilika da ćemo i mi biti pisci između dva rata, ajmo u ‘Brankovinu’ da zalijemo.“ Što smo i učinili. I to obilno.
I fakat, Brančilo i ja smo ubrzo postali pisci između dva rata. A da li smo dobacili bar do pola visine drevnih pisaca između dva rata, o tome neka sudi književna istorija, koja tavori na ivici egzistencije.
Pošto je generacija pisaca između (zasad) poslednja dva rata već na izmaku, a da su se u međuvremenu izdešavala razna čuda i pokore, držim da bi književni teoretičari i istoričari - ako su neki još preostali - trebalo da uvedu novu književnoistorijsku klasifikaciju - „pisci između dvaju izbora“.
Da sam mlađi kao što nisam, možda bih se i ja latio pisanja romana - tzv. period piecea - u kom bi 34-godišnji stampedo redovnih i vanrednih izbora, počev od prvih višestranačkih, zaključno s najnovijim beogradskim, bio ono što je Tolstoju u romanu „Rat i mir“ bio rat, koji nije - kako naivčine misle - glavna tema, nego uveličavajuće staklo kroz koje se posmatraju ljudske drame.
Prvi problem na koji bi naišao eventualni pisac eventualnog romana, po ugledu na poetiku „Rata i mira“ - u našem slučaju radno naslovljenog „Predizbornost i postizbornost“ - bilo bi suočavanje s činjenicom da u izbornom stampedu dugog trajanja nije bilo nikakve drame i da se sve svodilo na dramosranje.
Jeste da su svi višestranački izbori, bar na papiru i plakatima, bili „istorijski“ (kakvi li su neistorijski), „sudbonosni“ i „prelomni“, ali (eventualni) pisac između dvaju izbora bi, čim bi se udubio u materiju, bio poražen saznanjem da ni na jednim od tih izbora ništa nije bilo istorijsko, ništa sudbonosno, ništa prelomno. Osim - da ne grešim dušu - ponekog preloma kostiju na demonstracijama koje su izbijale posle svakih izbora na kojima ništa bitno nije izabirano.
Idemo dalje. Pisac između dvaju izbora - čekam ga ko ozebo sunce - svakako bi morao raskrinkati lažni mit da populacija Srbije većinski želi jednopartijski sistem, jedan narod i jednog vođu i ustanoviti - ja bih mu dostavio interesantnu građu - da srpska populacija u stvari ne želi nikakav sistem, a da je to što populaciji zapadne čas jednopartijski, čas višepartijski sistem stvar više sile, čitaj: determinizma, ne slobodnog izbora.
A zašto neslobodni ljudi po definiciji ne mogu izabrati ništa slobodno, to je već tema za nekog filozofa između dvaju izbora, koga sa nestrpljenjem očekujem.
ZELENSKI ODBIO DA POTPIŠE TRAMPOVU PONUDU: „Taj dokument nije spreman, ne štiti Ukrajinu“! Poljski premijer uputio HITAN apel Evropljanima (VIDEO)