Ko bi očekivao da će usred „letnje šeme“ iskrsnuti proplamsaj političkog razmišljanja vrednog elaboracije u Famoznom.

Taman ja jutros uronio u bespuće internetske zbiljnosti u nadi da ću istražiti razloge zbog kojih je ova ili ona ikona proplakala ili „utvrditi okolnosti“ pod kojima je - i po „čijem nalogu“ - donjopičkovački drekavac poplašio devojke na potoku, kad viđi vraga, naleteh na izjavu Pavla Grbovića, citiram:“PSG više neće ići u široke koalicije“.

U nadi da će Grbović ostati u toj pameti i da više neće nasedati na dubare ajmo, ajde, svi u napad - kasnije ću objasniti koristi od toga za istoriju i život - ne mogu a da ne napomenem da je moja neznatnost još otkako se birvaktile uključila u napredni pokret, bila izričito protiv triper koalicija sa strankama cincarsko-kalburske desnice, strankama enigmatičnih imena (G17+), pokretima sa elektrotehničkom ideologijom (Otpor) i mnogim drugim grupama građana udruženih da se preko politike domognu leba bez motike.

Možda se pitate da li sam krajem devedesetih lobirao da se ne prave koalicije s takvim enitetima. O, da. Još kako. I - šta? Ništa. Moja lobiranja su sasečana u korenu kratkim i jasnim: Ne seri.

Čak i u situacijama kad takve triper koalicije udruženim snagama strmopizde nekog od srpskih tirjanina decenije - kao što je to učinio DOS - koalicioni partneri sa centra i levice u postizbornostima uvek prođu ko bosi po trnju, a kao što smo videli, biva da poneki i glavu izgubi.

Sa ove istorijske distance - i sa imunitetom umetničkih sloboda - „odgovorno tvrdim“ da je za srpsku istoriju i život (na prvom mestu Đinđićev) bilo probitačnije da su se DS, GS, DHSS i još neke stranke uortačili sa Miloševićem nego s Koštunicom.

Od oktobra 2000. naovamo ideologije centra i levice su se „razvodnjile“ - što je svetski trend - dočim su zaumne stranke desnice eskalirale u psihotičnosti, što je takođe svetski trend.

I uopšte, sama ideja „najširih koalicija“ sama po sebi je triper ideja koja polazi od debilne računice bez krčmara da će 5, 10 ili 15 na krvi i nož zavađenih kilavih Radovana prekonoć (i za sva vremena) odgurnuti u ropotarnicu istorije Jakog Čoveka Decenije i njegovu - po gvozdenom pravilu - jaku i disciplinovanu stranku.

Da je pameti - koje nema - loše postpetooktobarsko iskustvo bilo bi stroga, ali pravična učiteljica života koja bi lošim đacima utuvila u glavu neke činjenice i istovremeno porazbijala neke iluzije, npr. iluziju da će se Visoko Mesto - čim izgubi parlamentarnu većinu - zavući u mišju rupu i prepustiti se višegodišnjoj letargiji.

Tu iluziju pothranjuje relativno recentan primer JexS-a Tadića i DS-a, koji su se posle izgubljenih izbora doista posakrivali u mišje rupe i prepustili letargiji, mada JexS i dalje kao onaj poslovični ruski general neće pa neće da politički umre, što mu samo služi na čast (ako bismo se zajebavali).

Nema nikakvih naznaka - naprotiv, ima sijaset naznaka da tako neće biti - da bi Visoko Mesto moglo postupiti kao JexS. Prekardaših. Nastavak sutra.