Našu današnju kolumnu najbolje će razumeti žestoki pušači. Videćete i zašto. A ako nekom od nepušača nešto ne bude jasno, nema mu druge nego da propuši da bi temeljno savladao gradivo. Malo ćeranja komendije nikad nije naodmet, zar ne.
U našoj jučerašnjoj kolumni u kojoj sam pomenuo zavetni TV duel JexS-a Tadića i Tonge Nikolića napisao sam i da mi je JexS tada izgledao i zvučao kao Tonga bez nikotina ili kao Zero Suggar Tonga. Isto tako sam mogao napisati - umalo tako nisam i napisao; uzdržao sam se iz taktičkih razloga - da je, nikotonski metaforično rečeno, Tonga Nikolić „goluaz“, a da je Tadić „milde sorte“ ili čak „iv“.
Objašnjenje za nepušače: „goloaz“, to su vam bile francuske cigarete od kojih uši otpadaju, „milde sorte“ i „iv“ su pljuge za decu i omladinu. Zapamtite ovo.
Idemo dalje. Bivalo je situacija, naročito u gluva doba noći, u kojima je moja neznatnost silom prilika morala da puši „milde sorte“ i slične („pederske“, kako smo ih zvali) pljuge, ali je - čim bi zora zarudila - trčala na trafiku, kupovala „danhil“, „rotmans“ ili „malboro“ i nadoknađivala propušteno, tj. nepupušeno.
Napregnite imaginaciju, zamislite Tongu (i njegovu, tj. Vučićevu politiku) kao „goluaz“ ili „danhil“, JexSa Tadića (i njegovu politiku) kao „milde sorte“ ili „iv“, a Srbiju kao žestokog nikotinskog zavisnika - i sve bi trebalo da vam bude jasno. Ako vam i dalje nije jasno, dodatno ću objasniti.
Personae dramatis su dakle dve metaforične sorte političkih cigareta a jedno društvo metaforički žestoki nikotinski zavisnik. Zavisničko srpsko društvo je silom prilika, baš kao moja neznatnost u kasnonoćnim situacijama, izvesno vreme pušilo JexS-ovu „milde sorte“ politiku - tim pre što je JexS davao sve od sebe da se predstavi kao „goluaz“ - ali je čim mu se ukazala prilika, otrčalo na trafiku i kupilo „goluaz“, tj. Tongu.
Metaforička poenta je u sledećem: i JexS i njegova izborna baza, Cincarsko-kalburska čaršija, i Tonga su radili (i rade) na bazi nikotina nacionalizma, s tom razlikom što je JexS-ov nacionalizam bio previše bezdiman, mekan i blag za ukus najšire zavisničke populacije, tako da je i u drevnom TV duelu - i docnije na izborima - JexS popušio. Popušili su, doduše, i žestoki zavisnici i beli listići, svi smo, da ne dužim, popušili. I neka smo, vala, tako nam i treba kad smo nikotinsko-politički zavisnici.
Nemetaforička poenta je sledeća: ideologija nacionalističke nikotinske zavisnosti nije potekla iz naroda i u narodu, nego je - iz razloga i s ciljevima koje sam naveo u prethodnim kolumnama - kreirana i lansirana i iz Cincarsko-kalburske čaršije.
Bilo je to lepo zamišljeno. Mnogostradalni narod će mnogo da stradava, da živi u ubeđenju da je siromašan zbog zavere Vatikana, Kominterne i Brisela - ne zato što je neprosvećen - a cincarsko-kalburski čaršijaneri će da kupe kajmak i da žive drugo i srećno.
Što su dugo i činili, ali znate kako to ide: krčag ide na vodu dok se ne razbije. Nastavak u sledećem broju.