Danas je Ivanjdan, dan kad se obeležava rođenje Svetog Jovana Krstitelja. Ovaj dan u savremenoj srpskoj istoriji je zabeležen kao početak srpsko-srpskih sukoba i uvod u srpsko-srpske rovove, iz kojih nikako da izađemo ni 83 godine kasnije. Na Ivanjdan 1941. srpski komunista Žikica Jovanović Španac ubio je dva srpska žandarma, Bogdana Lončara i Milenka Brakovića. Nemačkih vojnika nije bilo nigde u radijusu od 50 kilometara od sela Bela Crkva kod Krupnja, mesta ovog događaja. Odlukom višeg suda u Šapcu, 11. decembra 2008. godine definisano je da je ovaj datum bio početak komunističke revolucije u Srbiji, a ne početak ustanka protiv okupatora. Odlukom ovog suda stavljena je tačka na ovaj istorijski događaj, žrtve su dobile svoje spomen-obeležje, a ideološki zločin političkog komesara partizanskog odreda je dobio svoju jasnu definiciju. Ono što nije dobilo svoju jasnu definiciju je konačno nacionalno pomirenje i izlazak Srba iz njihovih ideoloških rovova. Ovo se nije desilo jer čin nacionalnog pomirenja, koji bi donela Narodna skupština Srbije svojim aktom, nikada nije napravljen. Srbi i dalje sede u svojim rovovima i nadmeću se ko će bolje i brže poraziti sebi ravnog i sebi najbližeg. Možda je konačno sazrelo vreme da nove generacije prelome ivandanjski kolač, pomire se i krenu dalje. Nacionalno pomirenje bi definisalo i potrebu za jednim jasnim zakonskim rešenjem koje bi ispravilo istorijske napravde započete bratoubilačkim hicem na Ivanjdan 1941. godine, koje su svoju glavnu kulminaciju imale 23. oktobra 1946, donošenjem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije (Sl. list FNRJ, br. 86/46). Ovim zakonom su poništene 142 godine srpske nacionalne državnosti, započete na Sretenje 1804. godine. Taj zakon po sukcesiji i dalje važi u Srbiji, a recimo Slovenija i Hrvatska su ga poništile još 1991. godine, donošenjem Zakona o načinu primene pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine. Zbog ovog zakona, koji je poništio državnopravni poredak, ali i tradiciju državnosti i pravnog sistema u Srbiji, blokira se i efikasno sprovođenje restitucije i rehabilitacije u Srbiji. Ovo za rezultat ima da Srbija na ovom polju i dalje kaska, a mnoge porodice su zaglavljene u dugotrajnom i skupom administrativnom i sudskom procesu kako bi dokazale da je imovina njihovih predaka njihova. Ovo žrtve nacionalizacije u Srbiji sprečava da na brz i efikasan način raspolažu imovinom svojih predaka, kao i da je ekonomski uposle brzo i efikasno. Sadašnjim rešenjem, potomci onih nad kojima je izvršena istorijska nepravda ostaju zaglavljeni u procesu, koji često otežavaju i javni pravobranioci, i sve što im kasnije preostaje jeste da svoju dedovinu prodaju. Država je definisala postojeće rešenje s namerom da sačuva tekovinu revolucije, radije nego da se pronađe rešenje koje bi omogućilo brzu i efikasnu restituciju i rehabilitaciju, u skladu s pozitivnim modelima koje su primenile druge države, poput Mađarske, koja je imala najbolje rešenje. Mađarski model je vrlo brzo, do sredine devedesetih, vratio svu imovinu oduzetu nakon prelaska zemlje u komunistički blok. Brzo i efikasno se ta imovina pretvorila u ekonomski zamajac društva i formirala je osnovu tržišta kapitala, što je kreiralo jak i stabilan finansijski sistem, koji se kod nas ogleda u OTP banci. S druge strane, Srbija je i dalje čuvar sistema kreiranog revolucijom, čiji je početak označio Žikica Jovanović Španac, i za rezultat mi i dalje nemamo tržište kapitala, jake privatne finansijske institucije ili berzu, a nacionalne banke gotovo da ne postoje ili su u stranom vlasništvu. Akt nacionalnog pomirenja, kako se pokazalo u drugim zemljama, ima jasnu ekonomsku logiku i doprinosi ekonomskom i političkom boljitku društva. Ovaj akt je neophodan i za vreme koje je pred nama i koje će biti vreme uzavrelih geopolitičkih kretanja u našem neposrednom okruženju. Vreme je da do 85. Ivanjdana od te 1941. godine naša generacija zakopa srpsko-srpske rovove, donese deklaraciju o nacionalnom pomirenju i zakonsko rešenje kojim bi se obnovio srpski državnopravni poredak, zakopan 23. oktobra 1946. donošenjem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije.