Ono što je u politici do relativno skoro bio Dobrica Ćosić, to su odnedavno (hm, da li baš odnedavno) navijači Crvene zvezde i Partizana, što će reći nosioci neformalne, sive političke moći, u ovom trenutku jedva nešto manje od moći Visokog SNS-a, višestruko moćnije od udružene srbske opozicije.

Moja neznatnost je u jednom davnom Famoznom u poluposprdnom tonu napisala da je politička moć navijačkih falangi deo vizantijske tradicije, čiji smo, je li, baštinici (smeh vrabaca iz offa). Rekoh „poluposprdnom“ jer su drevni vizantijski navijači - hipodromski, tada nije bilo fudbala - takođe imali ogroman politički uticaj, strmopižđavali su i izvikivali vasilevse, svrgavali patrijarhe, a da li su dilovali kokain, to ne znam.

Nije to kraj sličnostima između vizantijskih navijača i njihove srbske braće. Evo, recimo, na šta sam naleteo u jednoj istoriji Vizantije, nekadašnjeg nosećeg stuba naše spoljne politike. „Navijačke frakcije“ - kaže istorija - „u Vizantiji su došle pod državnu kontrolu i finansirale su se iz javnih fondova; Plavi i Zeleni bile su glavne navijačke grupacije. Svaki romejski car je bio navijač, ali uvek ili Plavih, ili Zelenih.“

Oni koji se ibrete nad učestalim tučama navijačkih grupa treba da znaju da je i to deo vizantijske tradicije. U napred pomenutoj istoriji piše i da je u jednoj takvoj tuči - koja je potrajala nekoliko dana - poginulo 30.000 ljudi i da je spaljena četvrtina Carigrada. (Kod nas se, kao baštinik vizantijske tradicije, poslovima paljevina džamija i prestonice bavio doktor Koštunica.)

Ali ima tu i jedna čudna stvar, koja nije u duhu vizantijske, nego komunističke tradicije. Nije mi jasno - i nikad mi neće biti jasno - otkud to da navijači Zvezde i Partizana, koji su, kao što je poznato, Srbi sa dna kace, zakleti svetosavci, privrženici četništva i ljotićevštine tako žučno navijaju za timove sa drečeće komunističkim imenima Crvena zvezda i Partizan. To mu nekako dođe kao kad bi u Staljinovo vreme moskovski navijači navijali za tim koji se zove „Kukasti krst“.

Ova poduža ekskurzija u istoriju navijačkih grupa bila je uvod u najnoviju srpsku podelu između navijača Zvezde i Partizana, podelu na ekološki svesne protivnike litijuma, u datom slučaju navijače Partizana, i diskretne zagovornike iskopavanja litijuma, navijače Crvene zvezde, što je nekako i logično jer je naš vasilevs - pardon, predsednik - Zvezdin navijač.

Sledstveno su i jedni i drugi navijači na nekoj nedavnoj utakmici jasno izrazili svoj litijumski politički stav preko uobičajenih višemetarskih čaršava, na kojima je u slučaju Zvezde pisalo „Svima su vam puna usta jadarita, a za Kosovo niko ni da pita“.

Istorija - naša, ne vizantijska - nas uči da su Zvezdini navijači rekli svoje i da će Rio Tinto dobiti „zeleno svetlo“, a ja se sve nešto pitam na šta li bi ličila srpska histerična politička scena ako bi se navijači Zvezde i Partizana registrovali kao političke stranke i uspostavili famozni dvopartijski sistem.