Tek posle dvadesetak minuta stajanja do članaka u istopljenom asfaltu, u senci/sjeni smrtnoj palate Beograđanka, koja me je mamila da se popenjem na krov i skočim u ambis, na temperaturi 42,5, pri vlažnosti vazduha 96% i indeksu UV zračenja 14 - na samoj ivici dehidratacije zaustavih vozilo Beotaksija, „sitroen c4 grand turer“, čini mi se.

Zbog genetskog straha srpskih taksista od promaje, klima-uređaj u vozilu, predvidivo, nije bio uključen, prozori behu jedva odškrinuti.

Doveze me taksi pred kapiju Novog groblja napola kuvanog. Ne bi mi pravo kad izađoh iz vozila i videh da su na parkingu ispred Groblja oslobodilaca Beograda, kapaciteta 35 parking-mesta, parkirana samo dva automobila, da mesta ima napretek i da sam - da sam imao trun samopouzdanja - mogao izbeći potucanje po tropskoj vrućini i kuvanje na pari u taksiju.

Iako sam dobro znao da Albaharijeva sahrana nema šta da traži na Novom groblju, najvećoj podzemnoj beogradskoj opštini - kako bi to, pretpostavljam, poetski iskazao Prislušni Pjesnik Bećković - i da će Albahari, po prirodi stvari, biti sahranjen na Jevrejskom groblju, po inerciji zakoračih na Novo groblje, na kome nije bilo žive duše; mislim na površini.

Vrućina beše tolika da (štono kažu u Čačku) ni muve nisu letele.

Dobro muve; temperature iznad 40 su no fly zone za opnokrilce - latinski golicavo nazvane hymenopterae - ali kud se dedoše gomile popova, đakona, krematorijumskih faktotuma, nosača krstova i ripida, prosjaka, zadušnih baba, ketering preduzimača, prigodnih bogalja, pogrebnika i zazjavala koji žive od sive grobljanske ekonomije.

Samo su kiosci za prodaju cveća i sveća davali znake grobljanskog poslovnog života.

Statistički je nemoguće - pomislih skenirajući avetinjski prazne kapele, krematorijum s leve strane grobljanske kapije i (nešto dalje) Fabriku badnjaka Sv. Nikolaj Žički i Topionicu okrajaka sveća Sv. Vasilije Ostroški - da u gradu od 2.000.000 stanovnika juče (i noćas) niko nije umro i da danas neće biti nijedne sahrane. Svud pustoš, svud tišina karakteristična za sva groblja osim Novog. Zaključih - ne promače mi pažnji - da ono što u redovnim okolnostima Novo groblje čini tako odvratnim mestom, nisu smrt, tuga i mrtvi - ovo prvo je neminovnost, drugo je očišćujuće osećanje, a mrtvi ni mrava ne bi zgazili - nego žamor i metež rodbine, prijatelja, slučajnih prolaznika, ožalošćenih dokoličara - ožalošćenih uopšte - koji od daća prave banket (Nikolaj Fjodorov), od sahrane reality show, od opela političku tribinu.

Svejedno, nervirala me je ta tišina, nedostajao mi je metež.

Ili je to bilo zbog vegetativne nervoze izazvane samoproždiranjem, ili sam - verovatnije - pored ostalih bolesti zavisnosti razvio i bolest zavisnosti od meteža i pozadinske buke.

Ma koliko me metež i buka izluđivali, na ulazu u Novo groblje shvatih da me najviše izluđuje kad me ništa ne izluđuje.

Utom mi đavo, koji čuči na mom levom ramenu, koji nikad ne spava, skiči ko hijena s prigušivačem i ubacuje lukave pomisli, došapnu da potražim grob Zorana Đinđića, na kome nikada ranije nisam bio.

S dobrim razlogom, kako će se pokazati.

U vreme Đinđićeve sahrane - kad je imalo smisla da se pojavim na grobu - bio sam izvan zemlje, u gurbetu.

Posle više nije imalo smisla.

Nisam ja krstaški rat da jurišam na grob iz koga je sahranjeni uskrsnuo.