Svi izbori i glasanja, uvek i svuda, svojevrstan su teatar, te je teatar veći što su izbori važniji. Stoga je potpuno logično da je najveći teatar na planetarno najvažnijim izborima, a to su, bez sumnje, izbori za predsednika još uvek najmoćnije sile sveta - klete Amerike.

Moglo se to jasno videti prošle nedelje na tzv. Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Čikagu, gde se skupila sva sila američkih demokrata kako bi proglasila novu kandidatkinju za predsednicu - Kamalu Haris - koja je preuzela palicu „demokratske“ borbe od sve slabijeg Džoa Bajdena. Ipak, i on je govorio na konvenciji jer je to deo narečenog teatra, te je čitava konvencija ličila više na dodelu Oskara, s pozdravima mami, tati, mužu i ćerkama, nego na događaj koji bi mogao odrediti sudbinu sveta, koji još uvek zavisi od toga ko će zasesti u Belu kuću. No, tako to rade Amerikanci praveći od svega šou i spektakl, bez obzira na to da li se radi o izborima ili ratu, letu u svemir ili finalu američkog fudbala. Vrhunac spektakla na narečenoj konvenciji je bio govor Kamale Haris, koja se više smešila nego što je pričala, bivajući tako sušta suprotnost večno namrgođenom Donaldu Trampu. E, sada, vremena su teška i krizna i tek će se pokazati što je bolja strategija - smejati se ili mrgoditi se svemu tome, ali ne treba potceniti ni izvornu ljudsku potrebu da udari brigu na veselje, s čime mudro računaju Kamala Haris i američke demokrate. Ipak, onaj koji je u njihovom taboru, uz dužno poštovanje Kamali i Džou Bajdenu, još uvek neprevaziđen jeste Barak Obama, koji je zamalo na konvenciji ukrao Kamali šou jednim od onih svojih govora punih harizme i istorije, titrajući čežnju mnogih američkih demokrata za vremenima kada je on bio glavni populista u gradu kome republikanski populisti nisu mogli ni prići. Nema nikakve sumnje da bi Obama bio najjači kandidat protiv Trampa, ali Amerika je još uvek, i pored svih vrenja proteklih godina, ustavna demokratija u kojoj i najharizmatičniji lider odsluži svoje i ide potom da čuva unuke i tek povremeno dođe u staro jato da podrži naslednike - baš kao Obama Kamalu.

Čitav taj demokratski spektakl od bivših, sadašnjih i možda budućih predsednika je ipak imao smisla jer je pokazao da su se demokrate vratile u izbornu trku nakon što su iz nje bile nokautom izbačene pošto je Tramp u direktnom TV duelu pre dva meseca naprosto nokautirao grogiranog Bajdena. Tek je onaj pucanj koji je Tramp volšebno preživeo digao njegovu popularnost u nebo i bitka bi bila za demokrate sigurno izgubljena da nisu zamenili grogiranog Bajdena nasmešenom Kamalom, što je ponovo donelo mrtvu trku između dva tabora, jer najnovija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su šanse izjednačene, tako da će o konačnom ishodu odlučivati detalji.

A đavo se ionako uvek krio u detaljima. Jedan od tih đavola u detaljima bi mogao biti Robert Kenedi Džunior, koji se kao treći kandidat povukao iz trke dajući podršku Trampu, utičući možda da onih presudnih par procenata u tzv. kolebljivim državama ode republikancima. No, još ništa nije gotovo i još svašta može da se desi do izbornog dana, jer je ova izborna kampanja već specifična po nizu iznenađenja koja su se desila, te ne treba isključiti nova.

Jer u teatru je vazda veselo i ono što je bilo u prva dva čina ne mora da bude nužno i u trećem i na kraju predstave.