Još jedan septembar otkada je Dositej Obradović 6. avgusta 1807. prešao iz Zemuna u Beograd, u ustaničku Srbiju, i započeo sistem savremenih škola. Dokle smo stigli 217 godina nakon tog događaja u savremenoj srpskoj istoriji? Generacije pre nas su napravile put od formiranja prvih škola, Velike škole, univerziteta, Akademije nauka, do golgote preko Albanije i školovanja dece u izbeglištvu, preko stradanja đaka i učitelja tokom nacističkih odmazdi i borbe protiv fašizma, da bismo prošle godine neslavno došli do masovnog nasilja u školama, nad nastavnicima i profesorima, i masakra učenika u osnovnoj školi koji je počinio jedan od učenika.

Tog kobnog maja 2023. godine urušio se mit o školi kao bezbednom mestu za igru, prve ljubavi i sticanje znanja naše dece. Upravo zato, godinu i više dana nakon toga, možda je upravo sada vreme da pogledamo da li smo nešto naučili i gde smo stigli sa otklanjanjem vršnjačkog i drugog nasilja iz škola u Srbiji.

Da krenemo prvo od Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, koji u svojim članovima 83, 85 i 86 jasno definiše kako se i na koji način sprovode vaspitno-disciplinske mere, ulogu i odgovornost direktora škole u celom procesu.

Zakonska regulativa je dobra, dokle god se zakon sprovodi u delo i dokle god su i roditelji zainteresovani da učestvuju u obrazovnom, ali i vaspitnom procesu, tokom školovanja svoje dece, u skladu sa zakonom i bez pritiska na direktore i nastavnike da se njihovoj deci progleda kroz prste ili daju malo bolje ocene. Odgovornost roditelja je takođe definisana zakonom (član 84), ali je važno da roditelji, kao nekada u neko davno vreme, imaju poverenje da nastavnici znaju svoj posao i da su odluke koje su doneli u skladu s njihovim pozivom. Roditelji uvek imaju priliku da učestvuju i u školskom odboru, kao organu upravljanja škole, jer prema pomenutom zakonu, „organ upravljanja ima devet članova, uključujući i predsednika. Organ upravljanja čine po tri predstavnika iz reda zaposlenih u ustanovi, roditelja, odnosno drugih zakonskih zastupnika i tri predstavnika na predlog jedinice lokalne samouprave“.

Uloga roditelja u školovanju dece se ne svodi samo na to da se obezbedi ishrana, obuća i odeća ili plati potrebno za školovanje, već je potrebno da se aktivno učestvuje u obrazovanju dece. Da se obrati pažnja na njih, da se zna kako se osećaju u školi, kako se druže s drugarima i da li imaju empatiju za položaj i sudbinu svojih školskih drugara. Ocena jeste važna, ali ne treba da bude osnov i pokazatelj karaktera naše dece, jer to nije. Karakter je ono što čini ljude i veoma je važno da stalno, kao roditelji, radimo na izgradnji i utemeljenju pozitivnog karaktera kod svoje dece. Deca će uvek biti sunđer koji upija naše ponašanje, naše stavove i naš odnos prema školi u koju idu, kao i naš odnos kao roditelja prema direktoru i nastavnicima u školi.

S druge strane, nastavnici će biti oni koji će poznavati našu decu malo bolje od nas, jer će s njima provoditi više vremena u toku dana, u kolektivu, gde ć e naša deca pokazivati neke osobine koje ne pokazuju u porodičnom okruženju. Upravo iz tog razloga dobar odnos roditelja s razrednim starešinom, aktivno učešće roditelja u radu škole i razgovor s predmetnim nastavnicima pomoći će našoj deci da izgrade pozitivan karakter. Traženje prečice i pritisak na nastavnike samo će dati loš primer i učiniti da izgradimo negativan karakter, koji nam se s vremenom može vratiti kao bumerang.

Ono gde svi treba da vodimo svi debatu su sledeće teme: Da li je sadašnji oblik ocenjivanja dece zastareo u vremenu kada imamo internet i digitalne tehnologije svuda oko nas i kada bubanje definicija i formula bez ikakvog konteksta može da bude i kontraproduktivno za đake? Da li je način organizovanja ekskurzija pravi, tematski i šta deca u stvari mogu da nauče tokom eksurzija? Da li su udžbenici adekvatni i uniformisani, ili svaka škola ima svoje udžbenike? Da li postoji lektira i biblioteke koje mogu da koriste učenici u školi? Da li postoje biblioteke u svakoj opštini koje su otvorene za učenike, da u njima ne samo pozajme knjigu nego i aktivno uče? Da li je gradski prevoz efikasan i deca ne putuju u školu duže od pola sata? Da li pored škola i vrtića postoji dovoljan broj parking mesta kako bi roditelji mogli da odbace i pokupe svoju decu?... Pitanja je puno, ali samo od nas zavisi hoćemo li budućnost svoje dece svi zajedno da uzmemo u ruke ili ćemo čekati da se oni sami snađu.