Šef srpske diplomatije potrošio je tone kerozina, dolara i vremena da prouči gde ide, da bi u glavnom gradu Kraljevine Tonga Nukualofeu prisustvovao sastanku lidera Foruma pacifičkih ostrva. „Vođena strateškom vizijom predsednika Aleksandra Vučića o izgradnji mreže prijatelja širom sveta i spoljnoj politici stvaranja novih uporišta, prisustvom na ovom samitu (Srbija je) postavila sebe na mapu onih zemalja s kojima ranije gotovo i da nije imala bilo kakve odnose.“

Lepo, a šta ćemo sa okruženjem, s nešto bližim susedima koji bi trebalo da budu prioritet koliko i odnosi s najvećim silama sveta? Biće da je Beogradu Nukualofe bliži od Zagreba, što je razumljivo pošto odatle stalno sabotiraju razvoj Srbije, a biće da odatle stiže barem deo onih milijardi koje se ulažu za obaranje predsednika.

Takva procena nalaže visok stepen bezbednosne budnosti. Tako je nastao spisak potencijalnih rušitelja vlasti, predsednika i Srbije. Tako je na granici zadržana i Severina Vučković, koju su inspektori, za tu priliku posebno poslati iz Beograda, propitivali šta misli o Srebrenici, Vučiću, litijumu... Hrvatska pop zvezda odgovorila je da ima pravo na sopstveno mišljenje, da je, koliko zna, verbalni delikt ukinut. Pustili su je, a ona je poručila: „Neću više nikad doći u Srbiju dok ovaj ne sjaše s vlasti, znamo svi dobro koji“.

Ponosno se odmah javio Aleksandar Vulin i prihvatio autorstvo spiska koji datira iz vremena kada je bio ministar unutrašnjih poslova i direktor BIA. Insistirao je da Vučić nije znao „niti je trebalo da zna“ za spiskove. Delovalo je kao odbrana predsednika, ali ako je tako, to bi značilo da su u Vulinovo vreme MUP i BIA bili otuđeni centri moći čije su aktivnosti bile van predsednikovog vidokruga. Potpredsednik Vlade brzo je reterirao i potvrdio da „nikad niko (spiskove) ne sastavlja sam...“. Vučiću je prepustio da odabere da li je za spiskove znao ili nije znao.

Srbija se brani od pretnje zvane Severina, a Hrvatska od utvara Jugoslavije. U Zagrebu bi mnogi da tisućljetna kultura bude izopćena iz područja krležijanske „balkanske krčme“. Od vremena Franje Tuđmana, Balkan je nešto čevabdžijski srpsko i orijentalno, nepopravljivo primitivno. Gotovo barbarsko. Takav Balkan se u potpunosti poistovećuje s bivšom Jugoslavijom. Hrvatska tome ne pripada, a činilo se da je jedino što narode regiona spaja balkanski melos Gorana Bregovića, valjda zato što je popularan i cenjen po svetu. Ispostavilo se međutim da ni Bijelo dugme, poput Severine, nije pošteđeno.

U Hrvatskoj je izbio skandal, ne zbog spiska sumnjivih posetilaca već zbog spiska nepoželjnih pesama legendarne eks-ju grupe. Kada je na koncertu u Splitu otpevana pesma iz 1986. „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“, braniteljske udruge dragovoljaca, a posle njih i nacionalistička desnica su grupu prijavili Državnom odvjetništvu i zatražili da se zabrani ulazak u Hrvatsku pevaču Alenu Islamoviću.

Sve bi bilo u redu da je na nekom ustaškom derneku pevao Marko Perković Tompson i da se čulo „Za dom spremni“, ali to što je na video-zidu iza Bijelog dugmeta prikazana zastava bivše države, ocenjeno je kao nedopustivo. „Izvođenje ove pjesme koja slavi jugoslavensku državu u gradu koji je bio žrtva brutalne pomorske blokade, granatiranje i torture vojske koja je služila ovoj državi smatramo neviđenom provokacijom usmjerenom prema hrvatskom narodu i državi“, priopćio je splitsko-dalmatinski ogranak stranke Domovinskog pokreta.

Srbija se oko Severine podelila. Podelila se i Hrvatska oko Dugmeta. Jedni se stide, drugi osvetnički likuju. „Doživjeti stotu“, tako se zove turneja Bijelog dugmeta. Biće da smo svi na dobrom putu da stotu dožive podele i nacionalizam ovih prostora. Pesma je večita, ali i primitivizam. Odoh za Tongu.