Uloga velikih pesnika i mislilaca u jednom društvu je da kažu istine koje se niko drugi ne usuđuje da kaže i da to kažu na takav način da se to primi u najširim masama, što od njih konačno čini neku vrstu proroka. Samo je Homer mogao opevati hrabrost Ahileja i Hektora i baciti senku na Agamemnona i Parisa. Starozavetni proroci iz Svetog pisma su bili večno upozorenje lošim, kao i podrška dobrim jevrejskim kraljevima, videći dalje i bolje i od njih samih i od običnog naroda.

Jedan od takvih pesnika-proroka bio je i Bora Đorđević, koji nas je napustio prošle nedelje u bliskom svetu, u Sloveniji, jer proroci najčešće, poput Mojsija, i umiru izvan zemlje čije su vrline i mane krotili, jer ih se po pravilu ta zemlja zasiti i poželi da se u nju vrate tek na večni počinak. Baš tako je bilo i sa Borisavom Đorđevićem, koji je bio više pesnik-prorok nego muzičar, iako je karijeru napravio kao frontmen muzičke grupe. Imajući sreću da s njim sviraju neki vrhunski instrumentalisti, poput Rajka Kojića u prvom i Džindžera u drugom delu karijere, on je sklapao svoje prejake stihove uz koje su muzičke bravure pomenutih muzičkih majstora bile tek harmoničan ukras. No, suština je bila u stihovima koje je on sklapao tako da u njima svako može da se pronađe, od zaljubljenih pubertetlija do razočaranih sredovečnih ljudi, od mangupa do svetaca, od propupelih lepotica sve do ocvalih prijateljica noći. Zato je on postao neka vrsta narodnog pesnika, koga je narod pasionirano citirao čak i onda kada je njegova poezija prošla zenit i postala neka vrsta tragične stendap komedije. Ubogi narod ga je voleo čak i onda kada su ga različite vlasti anatemisale, počevši od one komunističke, pa skoro svake vlasti nadalje. Bio je za svog života blizak samo sa jednim liderom Srbije Vojislavom Koštunicom, koji je opet bio više mislilac nego klasični političar, možda upravo zbog toga bivajući jednim od retkih bivših lidera Srbije koji živi penzionerske dane u miru i zdravlju.

No, da se vratimo na našeg, narodskog, Boru Đorđevića. Zašto bi njegova visost zaslužila da se nađe u kolumni koja nosi naslov „strateški tokovi“ i koja se uglavnom bavi prizemnim ljudskim strastima, ratovima i krizama. Upravo zato jer je on bio pesnik i prorok jednog strateškog toka - strateškog toka propadanja, najpre Jugoslavije, pa potom i Srbije, koji se mogućno još nije završio. On je niske ljudske strasti razumevao i opevavao kao deo trenda prelaska iz stabilnosti socijalističke države i društva, u kojem su one ipak bile kako-tako sputane, u divljinu nesputanog kapitalizma, u kojem su sve one puštene iz Pandorine kutije.

Tako je on postao prorok propadanja, slab da gradi „zoru novog dana“, što pripada drugoj vrsti proroka za koju tek čekamo da se kod nas javi, ali dovoljno jak i prejak da svakom našem grehu i gluposti pronađe ime i izraz.

On je svoj proročki posao obavio pošteno i časno, žrtvujući za njega i komfor i zdravlje. Što nije bilo uzalud jer je upravo posle smrti njegova tamna zvezda među našim ljudima zasijala još jače, jer je običan narod pokazao da je svestan koliko mu duguje, u smislu putokaza.

Dok on sada, negde odgore, kao anđeo, gleda svoj narod i svoj nekadašnji zemaljski dom, slepe koji i dalje tumaraju u gomili.