Sutra obeležavamo Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Možda je to prilika da se zapitamo koliko smo jedinstveni? I to ne u političkom smislu. Često se govori o toplini naših međuljudskih odnosa, kao i ljubavi naših ljudi prema svojim sunarodnicima i zemlji.

Ako je to tačno, onda bi trebalo da smo uzajamno solidarni i da priskačemo u pomoć svom narodu i državi. A narod su ljudi. Možda ćete se iznenaditi, ali postoje merila solidarnosti i predanosti svom narodu i državi. Najvidljivije takvo merilo su zadužbine. Bogati Srbi su svom narodu ostavili najlepša zdanja od Pešte pa na jug.

Uglavnom su ta zdanja i prihodi od njih bili zaveštani za obrazovanje, kulturu, lečenje. Neke od tih zadužbina su bile vrednije od fonda za Nobelovu nagradu. Ta želja da se nešto ostavi na polzu naroda spuštala se i do običnih ljudi, koji su po svojim selima zidali česme, škole, štagod bilo korisno za seljane.

Od današnjih bogataša, jedini koji je napravio značajnu zadužbinu je Miodrag Kostić. Ostali valjda misle da još nisu dovoljno uzeli da bi išta davali ikome sem svojima najbližima. Srbi u rasejanju verovatno više novca daju za kićenje starleta nego za obrazovanje i lečenje sirotinje, na primer. Za razliku od ostalih crkava, naša crkva nema obdaništa, škole, bolnice, domove za stare i nezbrinute. Kažu da je crkva siromašna, a taj duh skromnosti je tako vidljiv u životima naših sveštenika. Darivanje u korist zajednice je retko i kod običnih ljudi. Po parkovima velikih svetskih gradova nebrojene su klupe koje su finansirali ljudi u spomen na nekog svog. Kod nas je to retkost. U Beogradskom zoološkom vrtu veoma lep prostor za medvede dar je jedne naše žene koja je živela u Americi. Na prvi pogled, bolja situacija je s darovima crkvi. Zapitajmo se da li je ponekad prilog crkvi pokušaj iskupljenja, a ne darivanje bez očekivanja koristi.

Još poraznija je činjenica da se naši ljudi ponašaju nesolidarno i kada ih čin solidarnosti ništa ne košta. Davanje krvi je čak korisno po zdravlje, a naši sugrađani su pri evropskom dnu po toj vrsti solidarnog čina. Još gore stanje je s doniranjem organa. Moguće je da je situacija za sakupljanje pomoći za bolesnu decu preko SMS poruka bolja.

Mogli bismo da tražimo razna opravdanja. Da kažemo kako je devedesetih godina dobar deo pomoći Srba iz sveta pokraden. Da ukažemo na činjenicu kako su mnogi legati, kao onaj namenjen nagradama za najbolje studente istorije umetnosti, isparili. Vredi li poveriti neko materijalno zaveštanje institucijama koje ih protraće?

To nije tako u svetu. Bil Gejts i Bafet su ogromni deo svoje imovine zaveštali u dobrotvorne svrhe. Ako kažete da su njima ostale milijarde, zapitajte se da li poznajete nekog ko je darivao makar delić svoje imovine, a ne pola i više, kao njih dvojica. Istorijska ironija krije se u činjenici da je deficit solidarnosti najvidljiviji u bivšim socijalističkim zemljama. U teoriji, socijalizam je ideologija kojoj je solidarnost jedan od najvažnijih temeljnih načela. U praksi, žitelji tih zemalja su prepuštali državi da se brine o svemu, pa i o prosveti, kulturi, lečenju i skrbi. Bilo bi dobro da solidarnost preuzmemo u svoje ruke. Da makar pomalo brinemo za sve one potrebite i za budućnost.