Ma­lo-ma­lo pa će­te ne­g­de ču­ti ža­lo­po­j­ke da se „vre­me ubr­za­lo“, da sve ne­ka­ko pro­la­zi br­že ne­go u sta­ra do­bra vre­me­na (ci­nik bi re­kao: da su bi­la do­bra, ne bi pro­šla). I vai­sti­nu se či­ni da je to­me ta­ko. Ali to je ko­je­šta. Vre­me se ne mo­že ni ubr­za­ti ni uspo­ri­ti, kao što se ni pros­tor ne mo­že ni „skra­ti­ti“ ni „pro­ši­ri­ti“. Na te fe­no­me­ne se na­pros­to ne mo­že uti­ca­ti.


Na­pred re­če­no ne zna­či da se ne mo­že pro­me­ni­ti pe­r­ce­p­ci­ja vre­me­na i pros­to­ra. I u tom gr­mu le­ži zec. Ono što stva­ra ilu­zi­ju br­žeg pro­to­ka vre­me­na je ubr­za­nje mi­kro­pro­ce­so­ra i broa­d­ban­do­va i - po­go­to­vo - umre­že­nost i sve­pri­su­t­nost mo­bi­l­ne te­le­fo­ni­je.
U su­šti­ni je (i to ba­sno­slov­no) ubr­zan sa­mo pro­tok in­fo­r­ma­ci­ja, što se na pr­vi po­gled mo­že uči­ni­ti kao baš do­bra star, po­go­to­vu u si­tua­ci­ja­ma kad tre­ba iz ne­ke vu­ko­je­bi­ne po­zva­ti šlep slu­žbu, ume­sto, kao ne­ka­da, sa­ti­ma pe­ša­či­ti do pr­ve na­seo­bi­ne. Po­ne­kad i je­ste do­bro. Če­šće ni­je. Vi­de­će­mo za­što.


To što ta­ko­re­ći u real­nom vre­me­nu mo­že­te vi­de­ti ka­ko ra­ke­ta po­ga­đa zgra­du u Be­j­ru­tu ili Ha­r­ko­vu ne zna­či da ste pra­vo­vre­me­no i obje­k­ti­v­no in­fo­r­mi­sa­ni, to zna­či da ste, a da ni luk je­li ni luk mi­ri­sa­li, in­di­re­k­t­no ume­ša­ni u rat­ne ope­ra­ci­je i (u za­vi­snos­i i od pre­fe­re­n­ci­ja i na­vi­ja­č­kih stra­sti) ili odu­še­vlje­ni što „na­ši“ (je­bo ja va­še) „po­be­đu­ju“ ili uzne­mi­re­ni zbog ra­za­ra­nja i lju­d­skih žr­ta­va.

Dru­gi pro­blem sa sveo­p­štom umre­že­no­šću je preo­bi­lje in­fo­r­ma­ci­ja ko­je već odav­no ne mo­gu va­lja­no obra­di­ti ni be­lo­sve­t­ske ud­be spe­ci­ja­li­zo­va­ne za taj po­sao, a ka­mo­li mi, si­r­ci tu­žni bez iđe iko­ga. Iz tog preo­bi­lja va­lja izdvo­ji­ti in­fo­r­ma­ci­je ko­je su ko­ri­sne za isto­ri­ju i ži­vot, od de­zi­n­fo­r­ma­ci­ja, ko­n­fa­bu­la­ci­ja i pro­se­ra­va­nja ko­ji či­ne „vi­še ne­go ubed­lji­vu ve­ći­nu“.


Evo ka­ko to izgle­da u pra­k­si. In­fo­r­ma­ci­ja o te­ro­ri­sti­č­kom na­pa­du na Sve­t­ski tr­go­vin­ski cen­tar bi­la je dos­tu­p­na „ta­mo gde tre­ba“, ali je pro­ma­kla pa­žnji ana­li­ti­ča­ra, in­fo­r­ma­ci­ja o pri­pre­mi pro­šlo­go­di­šnje se­d­moo­k­to­ba­r­ske te­ro­ri­sti­č­ke ak­ci­je u ju­žnom Izrae­lu ta­ko­đe je bi­la na sto­lu, ali je pre­vi­đe­na, teo­re­ti­ča­ri za­ve­ra tvr­de „na­me­r­no“. I šta? Iz tih pre­vi­da na­sta­ju glo­bal­ni pi­č­va­j­zi.


Ima tu još je­dan pri­mer, ali sa obr­nu­tim pre­d­zna­kom. Na osno­vu pou­zda­nih oba­ve­šta­j­nih in­fo­r­ma­ci­ja, „ta­mo gde tre­ba“, u Kre­mlju je za­klju­če­no da će Ukra­ji­na bi­ti pre­ga­že­na u ro­ku od tri da­na, pa je po­kre­nu­ta spe­ci­jal­na vo­j­na ope­ra­ci­ja da bi se pr­vog da­na po­ka­za­lo da je pou­zda­na in­fo­r­ma­ci­ja bi­la di­bi­dus po­gre­šna.


Ima teo­re­ti­ča­ra za­ve­re - gle­dao sam i slu­šao sam ne­ke od njih onog vre­log le­t­njeg da­na kad me je đa­vo na­vra­tio na Ju­tjub, a he­mo­glo­bin mi opao za 20% - ko­ji tvr­de da je gle­de Ukra­ji­ne ne­ko sme­stio kre­ma­lj­skom Ze­ki Ro­dže­ru. Ali to je ko­je­šta. U Ru­si­ji ne­ma ni pra­k­se, ka­mo­li teo­ri­je za­ve­re.

Pi­sac ho­će da ka­že da već odav­no u su­šti­ni i ne­ma „pou­zda­nih in­fo­r­ma­ci­ja“, a da, ako se ne­ka i na­đe, ta bu­de za­ba­šu­re­na bez­bro­jem de­zi­n­fo­r­ma­ci­ja. Na šta će to izgle­da­ti - i ka­ko će za­vr­ši­ti - o to­me će bi­ti re­či u ne­koj sle­de­ćoj su­bo­ti, da­nu za ku­l­tu­ru, u ko­me će­mo pi­sa­ti o ku­l­tu­ri ka­ta­stro­fe real­nos­ti.