STRATEŠKI TOKOVI: Demokrata Tramp
I pre nego što je po drugi put zaseo u predsedničku fotelju, Donalda Trampa su optuživali da je diktator i da će se sada proglasiti za kralja i ukinuti sve do sada predviđene američke ustavne procedure.
Na stranu što to nije učinio ni onda kada je imao prilike, tokom svog prvog mandata, te je manje-više mirno „predao vlast“ Bajdenu i demokratama onda kada su nadležni organi ustvrdili da je izgubio izbore. Istina, grupa njegovih pristalica je u jednom momentu namerila da na prepad omekša Kongres što se tiče izbornih rezultata, ali to nije otišlo predaleko i ko zna šta je tu zapravo i bilo, jer nije neka novost da se u visokoj politici podmeću i kukavičja jaja.
Dakle, prosti fakat je da Donald Tramp nije do sada narušio nijednu ustavnu stavku i da je tokom prvog mandata vladao kao i svaki drugi američki predsednik u okvirima ustava, koji je između ostalog i smišljen od strane od onih genijalnih „očeva osnivača“ Amerike tako da ga uopšte nije lako zaobići. Tako će shodno tom ustavu za dve godine Trampa sačekati tzv. srednji izbori, iliti „midterms“ što bi rekli Ameri, odnosno izbori na sredini mandata svakog predsednika, kada se menja sastav Kongresa kako bi se izbalansirala jaka predsednička vlast i kako bi se poraženoj partiji dalo da se malo oporavi jer, po pravilu, opoziciona partija na tim izborima prolazi bolje od vladajuće, osim ako predsednik nije baš neki genije. Dakle, sve je učinjeno od dalekovidih ustavopisaca da vlast u Americi bude balansirana i da niko baš ne može da bude iznad ustava, pa tako to nije padalo na pamet do sada ni Trampu.
E sada što ga napadaju da je potencijalni diktator je opšti folklor visoke politike, kao i opšti folklor ljudske prirode same, usled čega protivnicima izgledamo uvek gori nego što jesmo, kao što u sopstvenim i u očima pristalica uvek izgledamo bolji nego što je realno. Tramp će i dalje biti napadan za ovo i ono od onog dela (svetske) javnosti koji mu nije sklon, jer takva je to igra, pogotovo nakon žestokog inauguracionog govora u kojem je žestoko opleo po prethodnoj administraciji, ali on na inauguraciji nije prekršio opet bilo koji protokol, te je baš kako tradicija nalaže plesao na Balu komandanta baš kako je vojna muzika svirala.
Dakle, Amerika je Amerika jer je svoje unutrašnje polarizacije, koje su realno nikad veće, rešila na institucionalan i demokratski način, iako su analitičari naivci i čitava vojska apokaliptičara čekali da se ona raspadne na pola. Međutim, profesionalci širom sveta, i u Rusiji, i u Kini, i u Evropi, i u samoj Americi, znali su da je to priča za malu decu.
Mogli bismo i mi nešto da naučimo od Amerike u situaciji kada su društvene polarizacije kod nas takođe nikad veće i kada našem društvu preti opasnost od rata svih protiv sviju. Iz postojeće situacije u Srbiji je jedan miran izlaz - da se pošteno prebrojimo ko je za koga i za šta, jer smo već morali da naučimo lekciju da izbori koji nisu pripremljeni uz konsenzus svih političkih snaga ne mogu doneti mir društvu. Kao što mu tek ne mogu doneti mir mase raznih društvenih grupa koje se valjaju ulicama i gaze jedni druge.
Dakle, američki recept je u ovom momentu optimalan za Srbiju - pošteni izbori, pravna država, otkravljeni mediji, čišćenje korupcije - čime bismo dokazali da nismo kolonija trećeg sveta, sa večnim unutrašnjim ratom različitih plemena.
Kako do toga, već je preozbiljna tema o kojoj ne bismo da sada bilo kome solimo pamet, nadajući se da je u našem društvu još uvek dovoljno ima kako se ne bismo nepovratno pocepali.