Slušaj vest

Ostavke jesu deo demokratske procedure u menadžmentu političkih kriza, ali stvar je u tome što više niko ne veruje u demokratske procedure. I to s dobrim razlogom. I to ne s razlogom „od juče“. Od godine devedesete naovamo, demokratske procedure se u Srbiji ili zaobilaze, ili se od njih pravi sprdačina, ili se „trimuju“ u skladu sa onim što bi trebalo da spreče - vladajući samovoljama i improvizacijama - ili se primenjuju u krajnjoj nuždi ili pod pritiskom sile, što je stvar koju procedure takođe treba da spreče.

Ova kriza će se nekako raspetljati, to je sigurno - krize izbijaju upravo zato da bi raspetljale (ili dodatno zapetljale, i to je opcija) neku dugotrajno zamršenu situaciju - ali kako će se rešiti, e to ne zavisi od krize, nego isključivo od nas (jebo ja nas). I to od svih nas (jebo ja sve nas).

Bilo bi dobro da ova politička kriza - koja ne može predugo trajati - rezultira izborom vlade koja će imati puni legitimet i koja će potom biti spremna da usrdno poradi na uspostavljanju legaliteta. Utuvite ovo: bez legitimiteta nema legaliteta. Tačka. Ne mora ga biti ni s legitimitetom - Milošević je imao pun legitimitet - ali ga bez legaliteta ne može biti.

Kad smo već kod legitimiteta, bilo bi za početak dušekorisno da vlast i njeni protivnici ljubazno, ali odlučno skrenu pažnju Boardu arhijereja SPC da se drži po strani. A evo i zašto, što reko Blic. SPC ima društveni, ali nema - niti treba da ga ima - politički legitimitet. Ako Visoko Mesto misli da nastupi good copa Porfirija, zaumne, paralelnouniverzalne homilije bad copa bačkog Irinija i polupismena sumašedša pisma bihaćkog Sergija navode vodu na njegovu vodenicu, ljuto se vara. Ta gospoda samo dolivaju ulje na vatru koja bukti ispod ekspres lonca bez sigurnosnog ventila, u koji se Srbija pretvorila.

Ne može da dalje ni s vladajućim imaginarijumom, retorikom, scenografijom, koreografijom, koje, istini za volju, nisu strane ni Visokim protivnicima. Što rekli narkomani - a oni se razumeju u te stvari - to naprosto više „ne radi“.

I to je najveći problem, iako je naoko najlakše rešiv. Naoko, samo treba postojeći model zameniti drugim, funkcionalnijim. Ali qwrz.
Na srpskoj histeričnoj javnoj sceni nema nijednog raspoloživog alternativnog imaginarijuma, retorike, scenografije i koreografije koji bi zamenili postojeći, s kojim se, doduše, ko od šale manipulisalo i vladalo dugo i srećno, sve dok mu nije istekao rok trajanja.

Da taj rok nije istekao, ova kriza ne bi ni izbila, kao što - ako ne uračunamo veštačke krizice - nije ni izbijala, i to ne od 2012, nego od 2004, kad je bio pravi čas da izbije, s mnogo većim izgledima za dobar ishod.