Slušaj vest

Umišljeni da su bogomdani da kreiraju svet, oni su zauzeli stav da neće ni sa kim da razgovaraju. Doduše, hoće drugima živote da zagorčavaju, jer smatraju da svi moraju da se žrtvuju za njihove ideale, ne želeći čak ni da čuju da se neko sa njihovim idealima nimalo ne slaže. Naravno, pišem o studentima u blokadi, koji su ekstremna manjina među studentima, ali dovoljno logistički pojačana da bude glasna i ideološki našpanovana da budu ekstremni u stavovima i metodama delovanja. Kako sami kažu - za njih ne postoji reč kompromis. No, baš je to momenat na kom su proklizali, jer Srbi jesu narod kompromisa, bez obzira na to što se često dure i što umeju da se zainate. Kompromis je čarobna reč koja mnogo toga olakšava, a da bi se do njega došlo, mora da se povede dijalog i da obe strane pomalo uvuku rogove. Opravdani strah je da kod tzv. studentske strane rogove izvlači neko drugi, a da su studenti u blokadi samo potrošno sredstvo za ciljeve nekog mnogo jačeg ko je kroz ovaj aktuelni cirkus hteo da uspori Srbiju u privrednom razvoju i da joj devastira ekonomiju.

Dakle, na ovaj ili onaj način dijalog mora da se vodi. Tim pre jer je vlast izašla u susret apsolutno u svemu što je od nje zahtevano. Ukoliko još nešto nedostaje, neka se kaže, pa da se i to ispuni. Uz ispunjenje svih zahteva, vlast je dodatno pružila ruku i poručila - hoćemo dijalog i da čujemo jedni druge. Istini za volju, sve kada je krenulo, svaka strana je tukla teškom artiljerijom. Kada artiljerija bije, onda se slabo čujemo, no kada topovi utihnu, razgovor je jedino što preostaje. Vlast će morati da nauči da malo bolje čuje koji su problemi u sistemu i šta to ne funkcioniše, a smeta realno mladim ljudima. Studenti će morati da shvate da ne mogu plenumi da odlučuju o bilo čemu, već da postoji neki sistem, zakoni, institucije, ali da imaju pravo uvek da istaknu šta ne valja u tom sistemu i da sa punim pravom zahtevaju da se to popravi. Mora da se bude iskren, ogradili su se od opozicionih stranaka, što jeste pozitivno, jer aktuelna opozicija je izlizana i ne vredi pola lule duvana. Ono od čega se nisu ogradili, a to su ekstremni napadi na Crkvu, na tradiciju, puštanje pozorišne predstave Olivera Frljića u kojoj se pljuje srpska zastava, vređaju sveštenstvo i vojska, nisu se ogradili ni od upada u Maticu srpsku i prekida Svetosavske akademije, kao ni od besomučnog pljuvanja Svetog Save od strane nekih njihovih kolega, što je samo po sebi ružno. Nisu se odrekli ni Jove Bakića, koji je u revolucionarnom zanosu naružio patrijarha Porfirija, već naprotiv, neki od njih su zviždali na pominjanje Patrijarha i vatreno aplaudirali Bakićevim izlivima fekalija prema srpskom patrijarhu. To jesu otvorene teme, ali očito oni o tome ne žele da razgovaraju, a takvi pred narod teško da će steći neke simpatije. Posebno ako se odluče da izađu na izbore. No, kako god, spremni smo sa njima da polemišemo i o tim stavovima, jer, realno, oni egzistiraju u našem društvu bez obzira na činjenicu da ih podržava ekstremna manjina. Nijedan stav se ne sme ignorisati i moramo biti realni da je greška vlasti što je ove manjinske stavove zanemarivala.

Da zaključimo, koga god taj plenum studenata u blokadi ovlasti, slobodno neka dođu da razgovaraju jer vrata su im otvorena. Nije teško prevazići muku i razgovarati sa neistomišljenicima. Naprotiv, razgovor je uvek lekovit, pa ako žele da istinski da izleče ovo društvo, za koga sami tvrde da je bolesno, neka krenu sa ovim lekom. On se zove dijalog.