FAMOZNO: In the year twenty five twenty five
Ekonomista Branko Milanović, pominjan i kao mogući kandidat za poziciju premijera vlade Srbije - što je izazvalo grohotan smeh i beogradskih vrabaca i kandidata Milanovića.
Nedavno je objavio veoma interesantan tekst u čijem je naslovu bilo pitanje od mnogo miliona svih konvertibilnih valuta, a koje je od vitalne važnosti za sve jebene stranke na srpskoj histeričnoj političkoj sceni.
Naslov/pitanje glasi: „Kakav će biti ishod sloma političkog sistema u Srbiji?“ Pa recite, ko ne bi dupe dao da čuje kakav će biti ishod. Prvi bih ja dao (i dao sam), naravno figurativno, honni soit qui mal y pense. Kako god. Milanovićev poduži odgovor nije prijatan ni za vlast ni za opoziciju, srećna je okolnost - i po vlast i opoziciju - što najverovatnije niko od njih nije pročitao tekst.
Šta, dakle, kaže Milanović. Ukratko ću prepričati. Uprkos do sada nezabeleženoj masovnosti protesta protiv Visokog Mesta i Carstvija mu - piše Milanović - i uprkos tome što je skup od 15. 3. bio jedan od najznačajnijih događaja u političkoj istoriji Srbije, to je samo ponavljanje problema s kojima se srpska politika muči otkako se Srbija ponovo pojavila kao nezavisna država. (Milanović verovatno misli na prvu, dobrovoljnu nezavisnost iz 1878, ne na ovu drugu, prisilnu nezavisnost iz 2006.)
„To je zato“, veli Milanović, „što je Srbija kao i Argentina i Rusija, zemlja sa kružnom istorijom: isti događaji se ponavljaju sa različitim protagonistima. Kako se Srbijom vladalo 1825, tako se vlada i 2025“, tako zaključuje Milanović, a ja zloslutno dodajem da će se tako vladati i 2525, kao u istoimenoj pesmi Zagera & Evansa, popularnoj krajem šezdesetih, koja mi je ulivala nadu da ću je doživeti, jer sam u urođenom aritmetičkom tutumraštvu permutovao cifre pa mislio da se radi o godini 2025, koju sam doživeo i svakakvih se čuda i pokora nagledao.
Interesantna stvar. I moja neznatnost je došla do maltene istog zaključka kao i Milovanović, o čemu ste se mogli obaveštavati u brojnim kolumnama. A taj zaključak glasi: značaj i veličina istorijskog događaja u Srbiji nema nikakav uticaj na način vladavine.
Krenimo redom; serije buna u XIX veku, balkanski ratovi, Prvi sv. rat, Drugi sv. rat, serijska promena nekoliko društvenih uređenja - šta nekoliko, svih - a glede načina vladavine sve je uvek ostajalo isto.
E, evo zašto, što reko Blic. „Zato što je“ - ovo kaže Milanović, a ja se slažem s njim - „pokret (u datom slučaju studentski) shvatio da može biti uspešan samo ako je potpuno apolitičan, odnosno ako se ne veže ni uz jednu političku grupu ili partiju i ostane izvan predstavničkog sistema.“
Pisac je hteo da kaže da se u Srbiji antirežimska mobilizacija može postići isključivo ukoliko nije politički artikulisana - „boja“ artikulacije je tu nebitna - u suprotnom, ukoliko bi se artikulisala - opet bez obzira na „boju“ - masovnost bi se razbila na bezbroj frakcija.
Najviše što masovni protesti mogu da učine je da izazovu krizu autoriteta - i to se ciklično ponavlja - i eroziju dominantnog modela. Posle čega sledi promena protagonista, a način vladavine ostaje isti. Bar do godine twenty five twenty five.
Još nema komentara – sjajna prilika da pokreneš raspravu!