FAMOZNO SVETISLAV BASARA: RETROAKTIVNOST

Marina Lopičić

Kako se u međuvremenu obavestih, na spisak osumnjičenih u zaveri za ispravljanje „istorijskih grešaka“ sa zakašnjenjem od 24 godine i retroaktivno ubistvo Visokog Mesta dospeo je i Rade Veljanovski, što je već mnoge beogradske vrapce dovelo do smrti od smeha. Ko zna Radeta Veljanovskog, biće mu jasno zašto. Radi nepravovremenog i subjektivnog izveštavanja javnosti, na čelu sa dilberima/kama koji decenijama žale zbog izostanka „revolucionarne pravde“, u svojstvu učesnika i očevica dajem sledeću izjavu: Nije bilo nikakve „istorijske greške“. U DOS-ovom mačjem jebalištu - koje u poređenju s današnjim izgleda kao družina uzorne sloge i gvozdene discipline - praktično ni oko čega nije bilo saglasnosti osim u konsenzualnom stavu da nikakve revolucionarne pravde i nikakvih prekih sudova ni streljanja u Lisičjem potoku neće biti. Politička filozofija lidera DOS-a - mislim na one koji su uopšte znali o čemu se radi - složno se držala stanovišta da tranzicija iz nakaznog autokratskog režima nastalog na revolucionarnom teroru u režim parlamentarne demokratije nipošto ne sme biti revolucionaran. Letimičan pogled na istoriju XX veka davao im je za pravo. Iz nasilne i krvave smene dinastije iz 1903. proizašla je enormna količina sranja, koje je završilo u još nasilnijoj i krvavijoj promeni političkog sistema tokom (i posle) Drugog svetskog rata, koje je, opet, uvrhunilo uraganom sranja u ratu u ex-Yu. Taj neprekinuti lanac nasilja - koji nacionalistički govani zovu „slavnom srpskom istorijom“ - mogao se zaustaviti samo mirnim putem u postupnom, nenasilnom procesu preusmeravanja političke moći u institucionalne okvire. Isto važi i danas. Neki od vas će se sigurno zapitati: pa zašto onda moja neznatnost neprestano savetuje budućeg Đinđića da budućeg Koštunicu likvidira metkom u potiljak u noći budućeg petog oktobra. Odgovor je prost: čisto da bih nervirao postojećeg Koštunicu, Vladetu Jankovića, i ostala divna DSS-ovska stvorenja, mislim na one koji nisu prebegli u SNS i koji su ostali verni „stranačkim principima legalizma“. (Vrapci u offu umiru od krvavog proliva.) Znaće taj budući Đinđić - ako ga uopšte bude, a držim da Srbija ne zaslužuje da ga bude - šta da radi kad dođe stani-pani, ako dođe, u šta čisto sumnjam. Ali viđite sad vraga. Možebiti da nasilnih smena dinastija i režima u Srbiji ne bi bilo, ili to bar ne bi bilo pravilo, da nasilne i krvave smene dinastija i režima ne nailaze na odličan prijem u srpskoj javnosti, a pogotovo među srpskom elitom (gorom od rulje). Uzmimo primer. Iz 1903, ne iz 2003. Tadašnji mitropolit (v. d. patrijarha) Inokentije (u prevodu „nevinašce“) na vest da su Aleksandar i Draga ubijeni okitio je cvećem vladičanski dvor i odrao homilju u kojoj je (navodim po sećanju) rekao otprilike: „Slavni srpski oficiri su junačkim činom saprali sramotu sa lica srpskog naroda.“ Tako nešto. Na to je verni narod povikao: „Svaka ti je ka vladičina!“