PROJEKAT JUGOSLAVIJA: Ovako su Srbi i Hrvati na grčkom ostrvu skovali plan o zajedničkoj državi!

Bio je sunčani i sparni petak 20. jula 1917. Vladalo je uzbuđenje među ljudima koji su govorili sličnim jezikom, ali nerazumljivim za mesno grčko stanovništvo, koje nije delilo napetost stroge i nepoverljive gospode.

Na ratnim ruševinama

Naime, tog dana potpisana je Krfska deklaracija između tadašnje Srpske kraljevske vlade u izbeglištvu, koju je predstavljao premijer Nikola Pašić, i Jugoslovenskog odbora sa sedištem u Londonu, koji je, pod vođstvom splitskog advokata dr Ante Trumbića, okupljao političare iz južnoslovenskih krajeva Austrougarske Monarhije. Deklaracija je najavila južnoslovensko ujedinjenje i novu državnu tvorevinu na Balkanu (Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca). Bio je to uvod u deo istorije ovdašnjih naroda koji će biti poznat kao "jugoslovenska era". Na Krfu je dogovoreno nešto što će trajati gotovo 75 godina, u dva ideološko-politička okvira.

Bila je to država koja je u svojoj prvoj verziji iznikla iz pakla Prvog svetskog rata, pa onda u drugoj varijanti iz jauka Drugog svetskog rata, a onda nestala u međunacionalnom ratu početkom krajem 20. veka.

Kralj Petar I Karađorđević bio je prvi vladar novostvorene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921, a nasledio ga je Aleksandar I Karađorđević, koji je promenio ime države u Kraljevina Jugoslavija.

"Razmatrajući Krfsku deklaraciju, treba objasniti vreme u kojoj je nastala i u kakvoj je političkoj situaciji bila tada Hrvatska i kakve je opcije uopšte imala. Naime, 1917. bila je prelomna godina za Prvi svetski rat," kaže hrvatski istoričar dr Tvrtko Jakovina.

"Došlo je do velikog političkog preslaganja - u Rusiji je u zbačen car, a najavljuje se i povlačenje Rusije iz rata. Situacija je u toj zemlji potpuno neizvesna. Dalje, SAD se uključuju u rat u Evropi. Dakle, događaju se značajne političke promene koje će imati direktni uticaj na ono što će se zbivati u Evropi, ali i na ono što se sprema na ovim prostorima".

Jakovina kaže da je Hrvatska tada mogla da ne učestvuje u tom projektu, ali to bi, zapravo, značilo da će njen najveći deo biti podeljen između dve zemlje pobednice - Italije i Srbije.

"Znamo da su Velika Britanija i Francuska hrvatsku obalu, zapravo formalnopravno austrijsku, obećale Italiji za njen ulazak u rat na strani Antante, a da je i Srbija kao zemlja saveznica očekivala nagradu u obliku teritorijalnog proširenja i izlaska na more, što je bila želja Srbije još od Balkanskih ratova", objašnjava Jakovina. Hrvatska bi, nastavlja on, bila podeljena te bi Italija i Srbija imale granicu negde na "hrvatskom prostoru" Dalmacije i Hercegovine.

"Hrvatskoj bi verovatno ostao, ako i to ne bi bilo nekome dodeljeno, tek manji deo oko Zagreba s okolinom, a Slavonija i Baranja ili bi ostale u Mađarskoj ili bi, što je verovatnije, pripale Srbiji. To je realna opcija položaja Hrvatske u tom trenutku", ističe Jakovina.

"U tim okolnostima, Hrvatska je bila ratna gubitnica s vrlo neizvesnom budućnošću. Recimo, Češka i Slovačka imale su sreću što su bile okružene zemljama koje su rat gubile – Austrijom, Mađarskom i Nemačkom, kao i Rusijom, pa na njihovu teritoriju nije bilo pretendenata. Hrvatska je pak bila između dve zemlje pobednice, Italije i Srbije, koje su nameravale da se prošire", kaže Jakovina.

"Postojale su neke, uglavnom zakasnele, tendencije o reformi Austrougarske, gde bi Hrvati dobili veća prava, ali to je bilo igranje na pogrešnog konja, jer su pobednici odlučili da se Austrougarska neće održati", kaže istoričar dr Hrvoje Klasić.

U tom trenutku jedina koliko-toliko dobitna kombinacija da Hrvati i Hrvatska ostanu na okupu bio je, ističe Klasić, tendencija južnoslovenskog ujedinjenja ili okupljanja.

"Ne treba zanemariti da je Srbija ipak bila u povoljnijoj poziciji", napominje Klasić.

"Bila je država, što Hrvatska nije bila, imala je vojsku i bila je, što je možda najvažniji element - na pobedničkoj strani. Hrvatska pak nema vojsku, podeljena je između Mađarske i Austrije i smatra se neprijateljskom i gubitničkom stranom", kaže Klasić.

Jakovina upozorava na još jedan vrlo važan detalj: "Hrvati su smatrali da je ujedinjenje s bliskim Srbima kojih ima dvostruko više ipak povoljnije nego biti u zajednici s Italijanima kojih je deset puta više. Drugo, Hrvati su smatrali da će kao ekonomski razvijeniji imati veći uticaj u novoj državi", kaže.

Istoričarka dr Magdalena Najbar-Agičić smatra da južnoslovensko ujedinjenje iz 1918. nije moguće a priori oceniti kao nešto što je bilo pozitivno ili negativno, jer bilo koja ocena koju danas iznosimo o ujedinjenju rezultat je spoznaja o tome šta je sledilo posle ujedinjenja i u kojim se okolnostima jugoslovenska zajednica sedamdesetak godina kasnije raspala.

"Moramo imati na umu da akteri zbivanja 1917. i 1918. nisu imali tu spoznaju. U tadašnjim okolnostima taj južnoslovenski projekt se mnogima činio obećavajućim. Usudila bih se da kažem da možda i nije bio u startu osuđen na propast. Tadašnje međunarodne okolnosti čitav proces su učinile gotovo neizbežnim", kaže Magdalena Najbar-Agičić.

"Hrvati su prvi put u modernoj istoriji postali politički činilac i odjednom drugi po veličini i važnosti narod, za razliku od Austrije, gde smo bili na repu repova. Hrvati čak i u toj Kraljevini pod srpskom dominacijom ipak imaju svoje političke kadrove koji imaju težinu, a o drugoj Jugoslaviji da i ne govorim", kaže Klasić.

"U posleratni scenario velikih sila Hrvati i Srbi uklopili su se sa svojim idejama, zahtevima i potrebama", kaže Jakovina.

"Niko nije dobio sve što je tražio, ali je ono najosnovnije, što je dugoročno sačuvalo hrvatski nacionalni korpus i teritoriju, ostvareno. Posle Drugog svetskog rata to je konačno zaokruženo, što nam je omogućilo da ostvarimo nezavisnost u svojim granicama" zaključuje dr Tvrtko Jakovina.

(Kurir.rs/ Jutarnji.hr)

Foto: Wikipedia

POGLEDAJTE BONUS VIDEO:

Ko je zapravo bio Tito?