Pismo Srbina iz dijaspore koji kroz srpsko-srpske odnose odslikava staje u u Republici Srpskoj izazvalo je veliku pažnnju i brojne komentare na internetu.

"Ni sam ne znam koliko već dugo listam dnevnu štampu, slušam radio i gledam TV iz Republike Srpske. Ne mogu čudu da se načudim tome, kako su dvije TV kuće (na žalost obe srpske), toliko razjedinjene, da je za ne povjerovati. Svojim djelovanje (i jedna i druga) razjedinjuju i nas Srbe do te mjere, da se gotovo potučemo između sebe. Bože, pa jesmo li to mi poludili? I dok se tako vrši srpska svađa i razdvajanja, na drugoj strani prave se planovi da se nemilice krade, uzima na "zakonski" način. A na trećoj strani prave. se planovi za naše uništenje. Zar treba da vam iznosim riječi koji je ovih dana izgovorio visoki predstavnik u BiH: Imate pravo govora, ali ne i na referendum.

Još malo pa će nam taj isti predstavnik reći i: Imate pravo da gledate, ali ne smijete disati!

Ali neću sada o Visokom predstavniku već o nama, o nama razjedinjenim. Zašto?

Štampa je štampa, ali kad čuješ iskaz uživo putem video snimka i živog svjedoka, ljudi koji su vidjeli svojim očima "zasluge" poslanika Prvog saziva NS RS ili bolje reći "odlikovanja" iz rata koja su zaradili, kod onih koji bi trebali da se bore protiv takvih odlikovanja i nagrada, onda je to strašno, nešto što ubija ljudsko dostojanstvo. Dostojanstvo onih koji ostadoše u crnoj zemlji, onih koji izgubiše djelove svoga tijela, dostojanstvo svih boraca RS.

Ove godine bio sam u zavičaju. Dođoh prvo u Sarajevo, pa onda nakon kratkog vremena odoh i u druga mjesta bivše nam Juge. Bio sam i u Srbiji i nekim njenim gradovima. Tamo bezbeli prvo dođoh u Beograd, pa onda dalje gdje si naumio. (O Beogradu zbog imigranata, drugom prilikom). Ne znam da li se to dešava drugima kao meni da, gdje god dođeš sretneš nekog poznatog, prijatelja ili druga, radnog ili ratnog kolegu.

Ako se upustiš u razgovor sa njima, saznaćeš da svugdje ima nas izbjeglica, a u Srbiji najviše iz Hrvatske, iz Srpske Krajine.

Meni se stvarno desilo da sam prilikom mog boravka u zavičaju, sretao nekoliko mojih drugova i prijatelja.

Svaki od njih je imao svoju priču i žal za proteklim prijeratnim periodom i tužno pričao. Uglavnom su uzroci takvih priča bila sadašnja dešavanja u RS. Moji prijatelji su mi sa ogorčenjem pričali. Posebno su bile priče onih kojima su članovi porodice izginuli u poslednjem ratu.

Ako je tačno, a tačno je da je 20 hiljada srpskih boraca izginulo u poslednjem ratu, onda se može pretpostaviti koliko je članova njihovih porodica ostalo nezbrinutih u tuzi i neimaštini. O tome se svakodnevno priča ali ne i tamo gdje bi trebalo, ali...

Jedan moj veliki prijatelj, prijeratni radni i ratni kolega, borac prve kategorije pa još i ranjavan, čiji sam svjedok/očevidac bio (iako mlađi skoro pa dvadesetak godina), čuvši da sam stigao u zavičaj i saznavši gdje se nalazim, nazvao me i tražio da obavezno dođem kod njega kući, da vidim gdje on živi sa porodicom.

"Dođi da mi vidiš porodicu i kuću što sam napravio. Nemoj slučajno da odeš nazad, a da mi ne dođeš."

"Ne znam koliko ću imati vremena, ali potrudiću se da te posjetim." - odgovorih mu.

"Slušaj, samo ti meni javi kad budeš imao slobodno vrijeme, poslaću sina da dođe s autom po tebe.

Nemoj ništa da mi pričaš i da me odbijaš. Obavezno da me pozoveš kad budeš slobodan i sin će doći potebe!" - reče mi kolega.

"Dobro, javiću ti." - rekoh mu.

Nakon izvjesnog vremena (po mojoj ustaljenoj navici), ja se spremim i krenem sa drugim, javnim prevoznim sredstvom, ne govoreći mom prijatelju da dolazim. Kada sam nakon dva sata bio u njegovom mjestu boravka, ja ga nazovem, da ga upitam za ulicu u kojoj stanuje, kako bih uzeo taksi.

"Gdje si?" - pita me on.

Objasnih mu gdje sam, a on udario psovke:

"Zašto si to uradio?"

I kao po običaju kad se sretneš s prijateljima i poznanicima, onda počnu pitanja i priče iz proteklog i sadašnjeg života svih nas poznanika i prijatelja. Gdje smo, šta smo i kako smo?

Moj prijatelj stvarno napravio kuću, ne veliku, iako ima dva sina (jedan već oženjen i živi sa njima), ali je kuća funkcionalna i totalno iskorištena. Mogao je i veću da napravi, jer je imao stan u Sarajevu i vikendicu na području Rajlovca-Reljeva sa hiljadu kvadrata zemljišta, a u Vogošći je imao i očev stan. Svu tu svoju imovinu je prodao, pa napravio ovo što sada ima.

Po mom dolasku započe priča u vezi zdravlja, te životu, kako ranijem tako i sadašnjem. Kad me je ispitao o svemu, onda on meni poče svoju priču:

Znaš li da je umro ovaj pa onaj i tako redom nabroja mi desetak naših poznanika i radnih kolega. Među njima ima i starijih, ali kada mi nabroji četvoricu mlađih, to je bilo iznenađenje za mene. Umiru ljudi od bijede, govori mi moj domaćin. I oni koji su se vratili na svoju imovinu, moraju sada ponovo odlaziti zbog školovanja svoje djece. Kremeš je postalo prestižno naselje novih stanovnika, među kojima ima i onih iz arapskih zemalja. Ima ih bolan svugdje i po RS. Ovo je ludilo ovde, govori mi kolega.

"Išao sam ti ja prošle godine u Beograd na sahranu jedne žene koja je rod mom pašanogu/badži."

Poče novu priču moj prijatelj i radni kolega, sada domaćin i penzioner:

"Kada smo se vraćali sa groblja išao sam s jednim mlađim čovjekom, Beograđaninom, koji me je

upoznavao sa djelom grada kroz koji smo prolazili. Kada smo prolazili pored jedne veće lijepo izgrađene kuće, ovaj mladić me upita:

"Da li znaš prika čija je ovo kuća?"

"Kako ću ti ja bolan znati kad ne živim ovde u Beogradu. Ja ti dođem u Beograd možda svakih desetak godina" - rekoh mu.

"E, sad ćeš vidjeti čija je kad vlasnik iziđe iz kuće!" - reče mi mladić, Beograđanin.

Mene sve ovo jako zainteresova. Baš ko da je pozvan da ga vidimo, iz kuće izađe niko drugi već Mirko Šarović. Ja zabezeknuo.

"Nije to ništa. Ima on još jednu!" - govori mi taj Beograđanin.

Nakon toga mi pokaza i drugu Šarovićevu kuću, koja je odmah tu do ove koju vidjeh, ali je nešto manja.

"E, da vidiš moj prijatelju, ovde ti je jedno veliko naselje čelnika iz Republike Srpske." - govori mi on.

Čitajući ove navode u štampi i slušajući prijatelja, sada mog domaćina i njegove utiske sa sahrane u Beogradu, ja se pitam kao što se mnogi pitaju: Koliko i kako su oni koji se pozivaju na Prve poslanike "zaradili" ili bolje rečeno "uzeli" toliko novca u toku rata i na koji način? To treba da ispita Boračka organizacija RS a ne podmićeni sudovi iz Banje Luke i Bijeljine. Koliko je poslanika iz Prvog, a kasnije i iz narednih saziva kupilo i kupuje stanove i kuće u elitnim naseljima glavnog grada Srbije, to mi "mali" ne znamo, a moramo saznati. Kako?

(slavica.net/Facebook)