Mandić na obeležavanju genocida u Velici: Vratila se sloga u srpski narod, nametnute granice uspeli smo da otklonimo u glavama!

"Umesto da se bavimo svojim žrtvama, svojim Velikama i Pivama, neki naši su požurili da se umešaju u tuđe muke i odnose koji zadaju veliki bol svakoj porodici koja je ostala bez svoga bližnjeg. Danas je, braćo i sestre, iz mraka prošlosti izronio svaki naš neprijatelj, da zada novi udarac. Ali, moramo poslati poruku da ovo nije ni 1941, ni 1942, ni ona 1944. kada je izvršen genocid u Velici. Danas je jak i vitalan srpski narod u Crnoj Gori, danas je Srbija najmoćnija i najbogatija država na Balkanu, danas je nepokolebljiva naša Republika Srpska nastala u veličanstvenoj borbi upravo potomaka onih koji su stradali u Drugom svetskom ratu, poručio je jedan od lidera Demokratskog fronta i predsednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić, povodom godišnjice zločina u Velici.

“Takvih zločina je verovatno bilo još negde, ali se o njima govorilo, zločinci su traženi i suđeni, a o Veličkom pokolju se decenijama ćutalo. Nalazimo se na mestu na kome zastaju riječi, ali ovdje se već izvjesno vrijeme progovorilo i naša je dužnost i obaveza da nastavimo glasno da govorimo i stalno istražujemo priču o stradanju našeg naroda, djece, žena i staraca”, dodao je on.

Velika je naše veliko stradanje

Mandić je naglasio da ovo okupljanje na 77. godišnjicu genocida u Velici i Gornjoj Ržanici, svjedoči bolnu istinu o zločinu za koji su mnogi vjerovali da će biti zaboravljen.

“Ona je istovremeno važna osmatračnica sa koje možemo na novi način posmatrati događaje iz Drugog svjetskog rata u kome smo strašno postradali i od okupatora i od komšija. Ne možemo da ćutimo, jer se previše ćutalo, zarad nekog lažnog bratstva i jedinstva, dok su drugi, kao i danas, vodili samo računa o vlastitim interesima, govorili o svojim žrtvama i upirali prstom u nas Srbe, koji smo najviše stradali u 20 vijeku”, istakao je on.

Mandić je naveo da je Velika naše veliko stradanje, ali i mesto našeg vaskrsnuća, kao i svako naše stradalno mjesto, jer posle svega, evo danas ovdje brojnih potomaka naših veličkih mučenika.

Poručio je da neprijatelji nijesu uspeli ono što su hteli – da nas potpuno zatru.

“Ni u Jasenovcu, ni u Jadovnu, Pivi, Prebilovcima, Bratuncu, Oluji, ni u našoj Velici… Smogli smo snage da opstanemo, da se rodimo iz krvi naših predaka. Branko Paunović je u svojoj knjizi „VELIKA – velika po vjekovnoj patnji“, koja se bavi istorijom ovog kraja, zapisao da je od Svetostefanske hrisovulje kralja Milutina iz 1314. godine, u kojoj se prvi put pominje ovo mjesto, ovaj kraj naseljavao srpski narod. U popisu Skadarskog sandžakata od 1485. godine, precizno je zapisano da ovo selo broji 81 srpsku kuću, a popisom iz januara 1921. godine, u Velici je živjelo 1833 stanovnika i svi su se izjašnjavali kao Srbi. Po podacima iz 1940. godine, Velika je imala 2000 stanovnika. Istorija bilježi da je ovaj kraj stradao 1825, 1835, 1844, 1859, 1866, 1912, 1915, 1941, 1943. i valjda poslednji i najstrašniji put 28. jula 1944. godine”, naglasio je on.

Prisetio se i govora Tahira Hodže koji, kako dodaje, pokazuje kolika je bila mržnja prema našem narodu.

“Kolika je bila mržnja prema našem narodu u polimskom kraju, početkom Drugog svetskog rata, najbolje se registruje iz govora Tahira Hodže, predvodnika tropojskih balista, koji je pozivajući na zločin govorio: Greh nećete napraviti ako im domove, kolibe i plotove oko kuća popalite, ako im stoku plijenite i usjeve pogazite. Djevojke i nevjeste im porobite, a muškarce, makar to bila i djeca u kolijevkama, ubijajte, samo da od njih ne ostane traga. Duša će vam ući u dženet ako budete nemilosrdni”, prisjetio se on tih riječi.

Mandić dodaje da na takvoj poruci i sličnim kampanjama za pripremu genocida izvršen je pokolj u Velici kakav se ne pamti.

“U toj operaciji su angažovane 7. SS divizija „Princ Eugen“ i 21. SS divizija „Skenderbeg“ sastavljena od albanskih balista i lokalnih muslimanskih oružanih formacija. Oni su za par sati 28. jula 1941. godine pobili 428 nemoćnih lica, od kojih su 120 bili djeca. Kada se konačno progovorilo o Velici, sasvim je jasno da se taj broj nije zaustavio na 428. Sve češće se spominje da broj žrtava premašuje 600. jer treba pridodati i broj stradalih izbjeglica iz Metohije koji su usled ratnog vihora vjerovali da će pronaći zaštitu u ovom mirnom selu, tridesetak kilometara udaljenom od Pećke Patrijaršije”, kazao je on.

“Deca su vešana na šljive”

Kako je dodao, starci, žene i djeca su zvjerski ubijani, paljeni i klani.

“Deca su vešana na šljive i noževima im je sa tijela guljena koža. Majkama su ubijali nejač u naručju, a trudnim ženama noževima iz utroba vadili i kasapili djecu. Tu ništa vojsku, koju su dominantno činili albanski balisti, ni njihovi njemački oficiri, kojima se, prema tvrdnjama pojedinih preživjelih, nije ovakvo divljaštvo dopalo, nijesu mogli obuzdati i krvavi pir zaustaviti. Stradale porodice iz Velike: Bjelanovića, Boškovića, Brkovića, Vukovića, Vučetića, Gojkovića, Živaljevića, Jankovića, Jokića, Kneževića, Mikića, Novićevića, Ognjenovića, Paunovića, Petrovića, Popovića, Radevića, Radulovića, Simonovića, Stamatovića, Steševića i Tomovića… Stradale porodice iz Gornje Ržanice: Lalevića, Novovića, Popadića, Radenovića, Vučića, Otaševića, Ivanovića, Tomovića, Rašovića, Radunovića, Rajkovića, Vujoševića… Stradale porodice iz okolnih sela: Ćulafića, Đuričana, Đukića, Camića, Garčevića, Zogovića, Jašovića, Jokića, Komatina, Krdžića, Labovića, Radenovića, Savića, Spalevića, Turkovića, Šoškića…
I vi drugi stradali čija imena do sada nisu popisana..”, istakao je on.

Poručio je da “vašom krvlju i vašom žrtvom najsnažnije svjedočite o našoj povezanosti sa Bogom.”

“Istovremeno vi ste najglasnije progovorili o snazi našeg naroda koji ne pristaje da nestane sa zemljinog šara kako bi na takvom strašnom zločinu neko vjerovao da može graditi sreću za svoj narod i svoje potomstvo. I kao što krv kosovskih vitezova predstavlja neuništivu tapiju na svetu srpsku zemlju Kosovo i Metohiju, tako ste i vi vašom žrtvom i krvlju ovu zemlju na kojoj stojimo posvetili”, rekao je Mandić.

Kako je istakao, nije bilo neprijatelja koji nije kidisao na srpski narod u Drugom svjetskom ratu.

“Kao ni decenijama kasnije… Nedaleko odavde ubijeni su naši mučenici na mostu u Murini, u onoj agresiji koja je licemjerno nazvana Milosrdni anđeo. Kao da nije bilo dovoljno stradanja u čitavom 20. vijeku nego je taj vijek morao da se završi zločinačkim napadom najvećih svjetskih sila na SRJ, zato što smo branili svoju svetu zemlju od terorizma i kako nam se upravo ne bi ponovila Velika. I te borbe rodile su nove mučenike poput vas i nove kosovske heroje sa Košara i Paštrika. Dali smo, kao narod, sebe za pobjedu pravde i slobode i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, dali najviše što smo imali”, naglasio je on.

Mandić je podsjetio da u vremenu kada obeležavamo 77. godišnjicu strašnog genocida u Velici, ovdje u Crnoj Gori vodi se velika rasprava o jednom drugom stradanju u susjednoj Bosni i Hercegovini.

“Polemika o zločinu u Srebrenici jasno je pokazala prirodu i karakter mnogih ličnosti koje se selektivno bave temama ljudskih prava. Ispostavilo se da nije mali broj onih koji najviše insistiraju na suočavanju društva sa prošlošću, a istovremeno to suočavanje ograničavaju samo na jednu žalosnu priču iz susjedstva. Srpskom narodu, koji je uz ruski i jevrejski narod najveća žrtva stradanja u dvadesetom vijeku, oni takvim pristupom žele da oduzmu pravo na pamćenje, čak i pravo na grob”, ukazao je on.

Očuvana ideja slobode i ujedinjenja

I danas smo, kako ističe, nakon svega, nakon miliona žrtava, dočekali da se naš narod proglašava genocidnim.

“Zamislite tu podlost – da se genocidnim danas proglasi narod za čiju su i djecu otvarali čak i posebne logore smrti. U narodnom sunovratu ovog vremena ostaće upamćeno da je naš narod genocidnim proglasila i većina u Skupštini CG. Skupština one države u kojoj je nakon Kosovskog boja očuvana zavjetna narodna ideja slobode i ujedinjenja, a potom stasalo, ispravilo se i proslavilo – srpstvo”, dodaje on.

Kako je ocijenio, našim protivnicima je veoma bilo važno da novo antisrpsko kolo pokrenu baš odavde.

“Da li je to ikada iko mogao zamisliti – da Crna Gora uradi to što je uradila? Ali, kada se moglo desiti da Crna Gora prizna lažnu državu Kosovo, za koju su se borili i oni koji su klali 1944. godine nejač po Velici, onda je logično bilo našim neprijateljima da se nastavi tim putem. Večeras je ovdje sa nama Srđan Rankić, načelnik opštine Bratunac iz Republike Srpske, njega je muka natjerala da dođe u Podgoricu i preda Skupštini CG zahtjev da se poništi nesrećna rezolucija o genocidu u Srebrenici, i da se skine sramota sa obraza CG. On je došao da u ime živih Srba iz Podrinja traži pravdu za 3267 poubijanih naših sunarodnika iz Srebrenice i Bratunca koji su zvjerski umoreni 1992. i 1993. godine na tom području”, kazao je Mandić.

Rezolucijom o Srebrenici napravljen problem srpskom narodu

Vidite šta se sada dešava u Republici Srpskoj, vidite koliko smo tom Rezolucijom problema napravili našem stradalnom narodu zapadno od Drine, ukazao je on.

“Usvajanje rezolucije o genocidu u Velici, koju smo podnijeli još u decembru, biće još jedan znak da se Crna Gora vraća sebi. A mi nikome ne prijetimo, poštujemo sve žrtve, i naše i tuđe, ali hoćemo da najzad budu uvažene i podjednako poštovane žrtve koje je podnio naš narod, da se sjećamo i da nas to opominje da budemo budni.
Neka je večna slava našim mučenicima koji nevini postradaše ovde u Velici, neka je vječna slava svim Srbima koji postradaše u prošlom vijeku. U jednom teškom vremenu naš narod je bio zaboravio svoje žrtve vjerujući da ćemo se tako više dopasti onima koji nam nisu željeli dobro. Ali sada kada smo se probudili iz tog ružnog sna i kada smo se ponovo zagrlili sa našim stradalnicima, Bog će nas teško kazniti ako ih više ikada tako teško povrijedimo našim ponovnim zaboravom”, zaključio je on.

Kurir.rs/Borba.me