VRATIO SE IZ MRTVIH: Brata nestalog pre 36 godina moraju da "ožive" kako bi ga izveli iz bolnice!

ZAGREB- Zagrebački policajci saopštili su mi da je DNK analiza potvrdila da je bezimeni čovek iz rapske bolnice koga su tamo prozvali Perica, zaosta moj davno nestali brat Said.

Presretna Peričina, odnosno Saidova porodica, tri sestre i dva brata, koji su razasuti od Hrvatske do Norveške i Švedske, sad ubrzano pokušava da administrativno oživi brata Saida, koji ih čeka u rapskoj bolnici. Naime, Huse, najmlađi brat porodice Kešić, još pre 10-ak godina nameravao je na porodičnom imanju u Kešićima pokraj Prijedora da sagradi kući. Kako im im posle oca umrla i majka pre četiri godine, za dobijanje građevinske dozvole bilo je neophodno da se nasledni delovi među braćom i sestrama podele.

Svi su se odrekli svog dela, a kako je Said, ili Perica iz ove priče, nestao još daleke 1980., tu pravnu zavrzlamu mogli su da reše jedino da ga u sudskom postupku proglase mrtvim jer više od 30 godina potrage za njim nisu dali rezultate. Sud u Prijedoru pre četiri godine doneo je upravo takvo rešenje da je naš Perica, odnosno Said Kešić, proglašen mrtvim.

Uz rešenje o proglašenju smrti i izvod iz matične knjige rođenih potrebno je da dobiju od policije i rezultate DNK analize, kako bi se u rapskoj bolnici, prvi put susreli s bratom, koji je, nasreću, još živ. Samo 36 dana nakon što je priča o bezimenom čovjeku osvanula u medijima, dobila je srećan završetak. Državi je trebalo 36 godina da kaže kako je bezimeni Perica Matas zapravo Said Kešić, golobradi mladić kog su u leto daleke 1980. godine našli u središtu Drniša kako luta. Samo zato što nije znao da kasvoje ime i ime svojih bližnjih, završio je najpre u splitskoj bolnici, a ubrzo potom u Psihijatrijskoj bolnici Rab, gde je ostao do danas. Ni danas nije jasno kako je Said dospeo iz Prijedora u Drniš i prešao tih dvestotinjak kilometara.

Njegov brat Nisvet pretpostavlja da se negde ukrcao na autobus, ali mu nije jasno kako niko nije reagirovao na dečaka ometenog u razvoju i koji sigurno nije imao ni novac za kartu. Na dan kad je nestao roditelji, sestre i braća pretpostavili su da je odšetao do susednog sela, kao što je i inače imao običaj. Jako je voleo kombajne i traktore pa je išao okolo i gledao kako rade. Ali tog dana nije došao kući.

Psihijatri rapske bolnice, koji se o Perici brinu punih 36 godina, spremaju se da mu na koliko-toliko razumljiv i najprihvatljiviji način, saopšte ko je on zapravo, odakle je, ko mu je i gde mu je porodica. Polako pripremaju i na skori susret s braćom i sestrama, koji su ga već davno izbrisali iz svog života izgubivši svaku nadu da je među živima.

(24sata.hr)