HRVATSKI ISTORIČAR GORAN ŠARIĆ PORUČIO Ne treba reagovati na Dežulovića, on se ponaša po pravilu "majmun radi ono što majmun vidi"

Hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić napisao je kolumnu povodom intervjua hrvatskog novinara i pisca Borisa Dežulovića o Beogradu, koji je izazvao veliku polemiku u Beogradu.

Moj prvi susret sa Beogradom bio je prije petnaestak godina na tadašnjoj željezničkoj stanici. Kad sam ugledao to ruglo, odmah sam pomislio: "Nije Srbija tako grozna kao što su nam u Hrvatskoj pričali. Još je gora." Od prilike u to vrijeme, u Beograd se preselio novinar Boris Dežulović. On je često bio kritički nastrojen prema hrvatskom društvu, za njega tamo i nije bilo previše mjesta, pa ga je "blatnjava tužna selendra" udomila.

Od tada se Beograd radikalno izmijenio. Sada je u njemu najljepši željeznički kolodovor Europe (kao muzej) koji će krasiti spomenik velikom kralju, čovjeku koji je postavio temelje moderne srpske nacija u vrijeme dok većina današnjih europskih naroda nije postojala ni kao misaona imenica. U vrijeme dok zapadni Europljani o sebi nisu imali svijest ni kao o humanoidima, a kamo li kao naciji.

Zašto Stefan Nemanja toliko smeta drugu Srbiju? Zašto ih njegov spomenik toliko bode u oči? Snobovska, auto-šovinistička kvazielita ne može mu oprostiti što je bespovratno pokidao veze Srba i Vatikana. Kao što se svaka žrtva sa stockholmskim sindromom počinje vezati uz svog dželata, tako i krug dvojke strašno pati što Srbija nije dio propale zapadnjačke civilizacije, "mali od palube" na brodu koji tone. U svojoj malograđanštini i površnosti ne vide koliko je vizija "zapada na istoku i istoka na zapadu" koju su osmislili Nemanjići veličanstvena.

Paradoksalno je da Dežulović Stefana Nemanju naziva barunom Munchausen, iako historiografija ni najmanje ne sumnja u njegovo postojanje, a da u isto vrijeme ispred zagrebačkog kolodvora stoji spomenik kralju Tomislavu čija je povijesnost u najmanju ruku upitna. Ali, ruku na srce, nije Dežulović predstavnik Hrvatske, njegovi istomišljenici žive u centru Beograda.

Rođen sam na moru, u Kvarnerskom zaljevu kojeg su Britanci proglasili jednim od 10 najljepših regija na svijetu. Kad sam u Rijeci svaki dan sam na plaži i svaki dan se kupam, bez obzira na temperaturu, kišu, buru... More je moj život, a jedino mi u Beogradu more ne fali.

Zagreb mi je drag jer je to grad čiji su stanovnici punili sale na preko 100 mojih predavanja od Velesajma do zagrebačke zvjezdarnice. Jer u njegovim antikvarijatima nalazim dobre knjige. Jer često šetam Tkalčom i Gornjim Gradom, zastanem na Kamenitim vratima koje zrače posebnom energijom, jer mi tu žive prijatelji, jer se u njemu se rodila moja majka, jer je najljepše ukrašeno mjesto u Europi za vrijeme adventa. Zagreb ima šarm starog džentelmena, ali nikad se ne može usporediti sa onom snagom Beograda u kojem svaki ugao odiše ozračjem svjetske metropole. Glavna urednica "Vogue-a", najprestižnijeg modnog časopisa na svijetu napisala je da jedino Beograd ima energiju New Yorka. Na svijetu postoje smo dva grada, Beograd i New York, ostalo su mjesta za život.

Pitam se zašto je Dežulović došao u Beograd i u njemu živi već 15 godina, ako je Beograd kasaba?

Dežulović kaže da su rekacije na njegov tekst dokaz da je u pravu. Hvala Bogu da Srbi konačno reagiraju na omalovažavanja. Ljude nije zasmetalo što jedan novinar piše da je Beograd Jagodina za bogate (a Jagodina je jedan od najljepših malih gradova koje sam posjetio) nego što te riječi dolaze od čovjeka kojeg su percipirali kao prijatelja.

Beograd će svoju veličinu pokazati time što će Dežulović i narednih 15 godina ovdje zarađivati za kruh. Time što u njemu i dalje postoje table na kojima piše "Zagreb" u centru grada, dok je prva tabla sa natpisom "Beograd" od centra Zagreba udaljena 250 kilometara, a i tamo je postavljena tek kad se izgradila auto-cesta Slavonika da vozači ne bi pogrešno skretali za Budimpeštu. U Hrvatskoj već skoro 30 godina ne postoji ni jedna ulica koja asocira na bilo kakve veze sa Srbima, a u Beogradu preko 100 ulica nose imena po hrvatskim povijesnim ličnostima ili gradovima. Ovaj tekst pišem iz ulice "Bratstva i jedinstva" u Beogradu. Ulice koja se odaziva na to ime odavno nema zapadano od Batrovaca.

Ako se u Beogradu i izgubio onaj gospodski štih, to je zato jer su Dežulovićevi prijatelji, djeca komunista iz centra i sa Dedinja streljali najbolje Beograđane, predratnu gospodu u čijim vilama i stanovima danas žive.

Nisam htio odgovoriti Dežuloviću jer je time sudjelujem u kampanji promocije njegove stare knjige koju mu Beograd ponovno izdaje uz najveću reklamu. Ali, dobro mi je došlo da bih ukazao na problem iza problema.

Zašto Dežulović pljuje Beograd koji ga hrani? Zato jer je shvatio da u beogradskim elitističkim krugovima na cijeni nije patriotizam, to je za seljake i gibaničare. Drugosrbijanska elita je od malena rasla na cherry paradajzu i karpaću od tune (spremljenom onako minimalistički da se ne možeš najesti koliko god da ga jedeš). Njima smrdi srpska tradicija. Dežuloviću je trebalo 15 godina da shvati kako u krugu dvojke autošovinizam prolazi bolje čak i od titoizma. Poslijednim medijskim istupom dobio je drugosrbijansku diplomu. Položio veliku maturu iz srpskog autošovinizma.

Ne treba reagirati na Dežulovića. On se samo ponaša po pravilu "majmun radi ono što majmun vidi". Dok god država bude dozvoljavala da u medijima sjedi soroševa janjičarska brigada, a na fakultetima profesori koji odobravaju genocid u Jasenovcu imati ćemo kontinuirane napade na sve što čini srpski identitet, tradiciju, običaje, vjeru, povijest... Treba promijeniti atmosferu u kojoj autošovinisti rastu kao gljive poslije kiše, a ne se baviti pojedinačnim slučajevima.

Poznata je priča o djeci koja nisu voljela školu, pa su odlučila ubiti učitelja. Kad su Mulu Nasrudina pozvali da im se pridruži, on im je odgovorio: "Ako ubijemo učitelja doći će drugi učitelj. Treba pronaći način da ubijemo školu.""

Kurir.rs/Facebook