Hrvatski novinar i pisac Boris Dežulović, poznat po britkom peru i beskompromisnoj kritici, obratio se tamošnjoj javnosti pre nekoliko meseci, povlačeći paralelu između Atine 1995. i Rija 2016. godine.

Posle pobede košarkaša Srbije nad komšijama, Dežulovićeva kolumna je aktuelnija nego ikada. Hiljade Hrvata podelili su je, tokom poslednja 24 časa, na svojim profilima posle poraza i novog debakla "kockastih" na velikom takmičenju.

Kolumnu prenosimo u celini

Ovoga ljeta navršilo se, naime, točno dvadeset godina od one nedjelje kad je reprezentacija tadašnje Jugoslavije, predvođena Divcem i Đorđevićem, u finalu Europskog košarkaškog prvenstva u Ateni pobijedila strašnu Sabonisovu Litvu i popela se na pobjedničko postolje. Jedno od bizarnijih finala, u kojemu je zbog navodne sudačke krađe u polufinalnom porazu od Jugoslavije dvadeset hiljada Grka na tribinama zviždalo dojučerašnjoj pravoslavnoj braći i otvoreno navijalo za Litvu, završilo je još bizarnije: kad su dodijeljene medalje Litvancima i Hrvatima – koji su pobjedom nad Grcima u utakmici za treće mjesto osvojili broncu – a spiker u dvorani najavio zlato za europske prvake Jugoslaviju, reprezentativci Hrvatske pred konsterniranim su košarkaškim svijetom demonstrativno sišli s postolja i nestali iz dvorane.

Tuđmanova direktiva

Bio je, naime, srpanj 1995., i istovremeno je na drugom kraju Balkana započinjao još jedan finalni turnir. Akcijom Bljesak dva mjeseca ranije Hrvatska vojska je oslobodila Zapadnu Slavoniju, a Martić je za osvetu granatirao Zagreb. Pred sam početak Europskog prvenstva hrvatske su snage zauzele Dinaru, ključnu stratešku točku za veliko finale u Kninu, i Franji Tuđmanu dogodila se najgora noćna mora: mjesec dana pred Oluju, Hrvatska je trebala gledati svoje reprezentativce kako na najnižoj stepenici postolja mirno stoje na omraženu „Hej, Slaveni“, dok jugoslavenski - dakle srpski – reprezentativci trijumfalno dižu tri prsta. Iz Zagreba je stoga stigla direktiva od Josifa Visarionoviča Tuđmana, i neposredno pred dodjelu zlata Jugoslaviji reprezentacija Hrvatske napustila je postolje.

Najzad, što se tadašnjeg direktora HRT-a ticalo, Hrvatska je praktički bila prvak Europe: onih 96 koševa u finalu mogli su dati i oni kao i Srbi.Kukavički, pizdunski bijegNikad prije i nikad poslije, u svih četrdeset pet godina koliko pratim sport, nisam vidio ništa tako sramno i kukavički kao što je bio taj pizdunski bijeg s postolja. Kad su nakon onog historijskog finala protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijadi u Münchenu 1972. američki košarkaši odbili primiti srebrne medalje, barem se nisu ni pojavili na ceremoniji: ako ništa drugo, njihov je bojkot bio protest zbog kontroverznih odluka suca finalne utakmice, čuvenog Bugarina Artenika Arabadjana. Ovo je, međutim, bilo nešto drugo. Nisu organizatori na jarbol stavili zastavu Socijalističke Republike Hrvatske, nisu hrvatski reprezentativci bili pokradeni, nisu najzad ni izgubili od Jugoslavije, niti uopće igrali protiv nje – nije se, ukratko, dogodilo ništa zbog čega bi makar nemušto opravdali svoj kukavički potez. Pobjegli su kao pičke samo zato što Vrhovnik nije mogao podnijeti da su Srbi prvaci Europe, a da im hrvatski vitezovi moraju još i sportski čestitati. Ili da se, daleko bilo, nekome od dojučerašnjih jugoslavenskih reprezentativaca na ceremoniji omakne, pa da zapjeva „Hej, Slaveni“.

To se moralo dogoditi

Da se, eto, uopće nisu ni pojavili, ili da su sačekali dodjelu zlata, pa skinuli hlače i okrenuli guzice jugoslavenskoj reprezentaciji, taman da su zapjevali „Lijepu našu“ nadglasavajući se s himnom iz razglasa, ili Divcu, Đorđeviću, Daniloviću, Paspalju i ostalima, dok stoje mirno, na prepad oteli zlatne medalje i pobjegli iz dvorane - ne bi to bilo jadnije i bjednije od šupačkog bijega s postolja.
Nakon toga dogodilo se ono što se dogoditi moralo: kako su te nedjeljne večeri sišli s postolja, nikad se više, do dana današnjeg, na njega nisu vratili.

Hrvatski košarkaši - koji su do tada, što u sastavu Jugoslavije, što kao reprezentativci samostalne hrvatske države, na trideset pet svjetskih, europskih i olimpijskih natjecanja osvojili nevjerojatnih trideset medalja - na sljedećih dvadeset velikih natjecanja zaredom nisu više uzeli nijednu jedinu. Sve od tada do danas struka i novinari pitaju se što se dogodilo s nekad moćnom košarkaškom Hrvatskom, koja je još polovicom prvog poluvremena olimpijskog finala u Barceloni 1992. onim monstruoznim Arapovićevim zakucavanjem preko Robinsona vodila 25:23 protiv američkog Dream Teama s Michaelom Jordanom, Larryjem Byrdom i Magic Johnsonom, najjače sportske ekipe koja je ikad kročila Zemljom. Dvadeset godina stručnjaci tako analiziraju je li za propast hrvatske košarke kriva prerana smrt Dražena Petrovića, odlazak talenata u NBA, Cibonino ubojstvo domaće lige ili svađe u Savezu, a sve je zapravo započelo nesportskim, šupačkim bijegom iz Olimpijske dvorane u Ateni.
Nije riječ o svemirskoj ravnoteži ili prokletstvu, kako to vole nazivati nadahnuti sportski esejisti. Stvar je znanstveno, upravo empirijski dokaziva. Momčad koja ne poštuje sport kojim se bavi i ne čestita boljoj od sebe, pa taman da je ta sastavljena od ubojica – a jebiga, nije – samo igrački demonstrira svoj ljudski kukavičluk. Velika muda i mnogo hrabrosti trebalo je da se 1995. čestita Srbima u Ateni, a Hrvatska tih muda, nažalost, nije imala.

Ko ne sluša „Hej, Sloveni“, slušaće „Bože pravde“

Danas, dvadeset godina kasnije, znamo: Franjo Tuđman – čijom direktivom, valja se i toga sjetiti, Hrvatska televizija godinama kasnije nije prenosila nijedno finale nijednog sportskog natjecanja u kojemu je igrala Srbija – morao je Sabonisu, Marčiulionisu i Kurtinaitisu dodijeliti najviše državne ordene. Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije - talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. To nije ni svemirska ravnoteža ni prokletstvo, to je elementarna sportska psihologija.Da Hrvati, naime, znaju biti veliki i dostojanstveni u pobjedi, znali bi valjda biti veliki i dostojanstveni i u porazu. A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onoga ljeta 1995., ni ovoga 2015., kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu. Ima zato boga, ili pravde, čega god, nečega mora biti. Da parafraziram starog prevaranta Gorana Bregovića i onaj njegov proročanski stih o pjesmi i oluji: tko ne sluša „Hej, Slaveni“, slušat će „Bože pravde“.