Srpski pisac i akademik Ćosić preminuo je jutros u snu u svom domu

BEOGRAD - Pisac i akademik Dobrica Ćosić preminuo je jutros u snu u svom domu u 93. godini.

To je Kuriru potvrdio i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić.

Ćosić je iza sebe ostavio ćerku Anu Ćosić Vukić, unuku Milenu i unuka Nikolu.

Akademik, pisac i prvi predsednik SRJ rođen je 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Do početka Drugog svetskog rata završio je Srednju poljoprivrednu školu u Bukovu kod Negotina, a posle rata i Višu političku školu "Đuro Đaković" u Beogradu. Učestvovao je u NOB-u od 1941. godine, prvo kao ilegalni partijski radnik, a potom kao politički komesar Rasinskog partizanskog odreda. Bio je ratni urednik lista "Mladi borac", član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju, a posle rata član AGITPROP-a CK KP Srbije, član CK SK Srbije od 1965. do 1968. godine.

Kritikom vladajuće ideološke koncepcije u nacionalnoj politici otvara pitanje Kosova i svoje stavove javno iznosi na sednici CK SK Srbije. Krajem maja 1968. godine se završila njegova partijska karijera. Od tog perioda kao slobodni umetnik potpuno se okrenuo književnom radu pišući svojevrsnu sagu o Srbiji.

Prve publicističke radove objavio je u listovima "Mladi borac" i časopisu "Mladost". Objavio je romane "Daleko je sunce", "Koreni", "Deobe", "Bajka", "Moć i strepnje", "Vreme smrti I-IV", "Vreme zla", "Grešnik", "Otpadnik", "Vernik", "Vreme vlasti", "Vreme zmija", knjige reportaža "Sedam dana u Budimpešti", publicističke knjige "Akcija" i "Stvarno i moguće", knjige "Promene". Romanom "Vreme vlasti II"" (2007) završio je, kako je sam izjavio, ciklus romana o Srbiji 20. veka, koji je počeo romanom "Koreni" 1954, prvim delom sage o porodicama Katić i Dačić. Sredinom osamdesetih osnovao je Odbor za odbranu slobode misli i govora koji je branio sve protivnike socijalističke Jugoslavije, bez obzira na nacionalnost.

Podržao je predsednika Srbije Slobodana Miloševića i njegov politički program 1988, zbog čega je doživeo da mu čitaoci vraćaju knjige. Godinu dana kasnije učestvuje u organizovanju Srba u Hrvatskoj u Srpsku demokratsku stranku, a sledeće godine i u osnivanju istoimene stranke u BiH, na čijem čelu će se naći Radovan Karadžić. Bio je 12 godina republički i savezni poslanik. Za prvog predsednika SRJ izabran je 15. juna 1992, a godinu dana kasnije je smenjen tajnim glasanjem u oba veća Savezne skupštine, posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem. Smenu je inicirala Srpska radikalna stranka "zbog kršenja Ustava". Ćosić je prešao u opoziciju i na poziv Zorana Đinđića, govorio je na protestnim skupovima 1996-1997. godine.

U maju 2000. je ušao u Narodni pokret "Otpor", ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je ta organizacija finansirana iz inostranstva. Za dopisnog člana SANU izabran je 1970, a za redovnog 1976. godine. Vanredni je član Saveza književnika Mađarske. Dobitnik je NIN-ove nagrade 1954. i 1961. i sedmojulske 1961. godine. Dobitnik je Ordena za hrabrost, Ordena zasluga za narod II reda, Ordena bratstva i jedinstva II reda, Sedmojulske nagrade (1961), NIN-ove nagrade za roman godine (1954. i 1961), Nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu u 1991. godini.

U okviru Prvog slovenskog foruma umetnosti "Zlatni vitez", Ćosiću je 18. maja 2010. godine u Moskvi uručena nagrada "Puškin" za izuzetne zasluge u književnosti. Medalju "65 godina pobede u Velikom otadžbinskom ratu od 1941. do 1945. godine" uručio mu je ambasador Rusije u Beogradu 17. juna 2010. godine.