EVO ZAŠTO SRBI NE VOLE DA IDU KOD PSIHOLOGA: Pomoć stručnjaka ne traže čak i kad zagaze u problem

Odlazak kod psihologa za stanovnike većine zemlja odavno je postao svakodnevnica, ali kod nas poseta psihoterapeutu još kao da je tabu tema.

Kako je otkriveno, otac iz Štrpca, koji je jednog sina ubio, a drugog teško povredio, od malena je imao psihičke probleme, koje je njegova porodica krila. Ovo nije usamljen slučaj, a kada bi poseta psihologu, psihijatru ili nekom drugom stručnom licu bila normalna pojava, verovatno bi bili izbegnuti i sprečeni brojni incidenti, problemi i najteži zločini.

Kako smatra psiholog Nikola Petrović, situacija se u poslednjih nekoliko godina dosta popravila kada je reč o priznavanju problema i traženju stručne pomoći.

"Došlo je do povećanja broja klijenata, čemu su najviše doprinele strane serije i filmovi, ali i pojedini domaći, u kojima je odlazak kod psihologa predstavljen kao normalna stvar", tvrdi Petrović.
Međutim, povećanje broja klijenata zabeleženo je samo u urbanim sredinama, ne i na selu.

"Postoji poteškoća jer je nekada teško uočiti depresiju, njeni simptomi su nekada nevidljivi, a ne kao kod, recimo, gripa, gde je bolest evidentna. Stoga psihički problem može nekome da se čini kao izmišljen, a generalno ljudi ne vole iznošenje porodičnih tajni, u strahu od osude okoline", rekao je Petrović.
Sličnog mišljenja je i psihijatar Danijela Tiosavljević, koja smatra da u Srbiji i dalje postoje predrasude u vezi sa odlaskom kod psihijatra, jer se mnogi u tim situacijama osećaju stigmatizovano.

"To su naravno predrasude koje su najčešće proizvod neadekvatne ili nedovoljne informisanosti populacije, baš kao i strahova, najčešće neosnovanih. To su inače i razlozi koji od stavova prave predrasude, što je otežavajuća okolnost u radu sa pacijentima, jer su, pored opterećenja sopstvenim tegobama, opterećeni i faktorom stigme", rekla je Tiosavljevićeva.

Upravo ovo su razlozi zašto oni kojima je potrebna pomoć kod psihijatra dođu kasnije, ili kada je već kasno, čime je sužena mogućnost adekvatne pomoći.
Ovakvi stavovi, kako je istakla Tiosavljevićeva, nisu dobri ni za osobu kojoj je potrebna pomoć stručnjaka, ni za sam proces lečenja, jer lečenje traje duže, a pružanje pomoći postaje teže.

"Bitno je uključiti što više zdravstvenog i adekvatnog informisanja, koje suzbija verovatnoću nastanka predsrasuda, suzbija dezinformisanost i neinformisanost i smanjuje strahove koji su često neosnovane prirode", zaključila je psihijatar.

(Pink.rs)