RADE ŠERBEDŽIJA STAO NA OBALU MORA I UPUTIO PORUKU SVIMA KOJI IMAJU RAK: Stihovi koje je izrecitovao LEDE KRV U ŽILAMA (VIDEO)

Čuveni glumac poručuje da nije bit života činiti zajednicu, nego biti pojedinac, svoj, koji čini zajednicu, deo svemirskog prostranstva

Broj zaraženih koronom bićе premašen brojem onkoloških рacijenata, koji zbog epidemije imaju muke sa dijagnostikovanjem bolesti i lečenjem, zbog čega su onkološka udruženja na čelu sa Forumom pacijenata Srbije, pokrenuli su nacionalnu kampanju “Nema čekanja” sa ciljem da lečenje onkoloških pacijenata bude prioritetno.

Kampanju je podržao i naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija.

On se prisutnima obratio putem video poziva i tom prilikom odrecitovao pesmu Tina Ujevića „Pobratimstvo lica u svemiru“, koja govori o tome da je čovečanstvo univerzalno, da smo svi deo iste vrste, da delimo nadu, strahove, želje, ambicije.

U isto vreme poručuje da nije bit života činiti zajednicu, nego biti pojedinac, svoj, koji čini zajednicu, deo svemirskog prostranstva.

Poslušajte njegovo obraćanje u video snimku ispod:

Reči pesme koju je Šerbedžija posvetio svima koji se bore sa rakom:

Augustin Tin Ujević – POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Kurir.rs/S. Trajković